Kako smo u ova dva dana, koliko novine nisu izlazile, prešli put od izmišljene juhe za papin blagdanski ručak do stvarne mržnje kojom je na Uskrs progovorio Mihajlo Hrastov...
– Čega to sve ima, trafikant, u uskrsnim trobrojima hrvatskih novina, kad ih ne ispuštaš iz ruku? – Ne znam šta ima u svima, jer se ne mogu odvojit od Slobodne Dalmacije. – Sto-posto, žderonjo, napasaš oči nad onim receptima »po guštu Svetog Oca« za – kako naslov kaže – »uskrsni ručak iz papine kuhinje«? Nisi valjda povjerovao da su otkrili tajnu šta će papa ručat za Uskrs? – Pa zar ljudi nemaju pravo postavit gastro-teološko pitanje papina uskrsnog ručka i ponudit svoj odgovor? – Nije to odgovor nego puko nagađanje šta bi Sveti Otac mogao blagovat, odrađeno u cilju njegovanja estradne slike novoga poglavara i obnovitelja »Crkve siromašnih«. I to je, ako mene pitaš, najobičnija manipulacija, jer u opremi teksta kažu kako su »inspirirani blagdanskim jelovnikom poglavara Katoličke crkve osmislili nedjeljnu trpezu«, a iz samog teksta – napisanog u ime tobožnje solidarnosti s onima koji »nisu te sreće da Uskrs provedu uz stol pun hrane« – biva jasno da kulinarski proroci u splitskom listu nisu imali pojma šta će papa blagovat na Uskrs, ali to ih nije spriječilo da lakovjernicima prodaju novine s receptima za njegov ručak. – A šta ako je papa stvarno ručao ono što su mu skuhali u Slobodnoj: krem juhu od šparoga, rolice od pilećeg zabatka bez kože i kostiju u umaku od cherry rajčica s polpeticama od tikvica, sezonsku salatu i voćnu salatu? – Ma daj, ako siromasima prodaješ sljepariju da će ručat isto što i papa, tek to je najcrnji konzumerizam. – Kakav konzumerizam ako se papu brendira kao protivnika konzumerističke ideologije?! – Konzumerizam papinskog nekonzumerizma. – Zašto onda konzumiraš takve priče? Ima u novinama i dubljih vjerskih sadržaja. – Kao naprimjer? – Imaš u istom blagdanskom trobroju Slobodne priču o čovjeku koji bičuje Isusa, pa susjedi okreću glavu od njega. – Misliš na onoga Matu iz Imotskog koji u »Živim slikama Muke Isusove« glumi židovskog bičonošu? – Da. Njemu koji je – kako se u tekstu naglašava – dobar čovjek i umirovljeni hrvatski branitelj, ta uloga posebno teško pada, ali se ipak nekako uživi u lik i s vremena na vrijeme pošteno opandrči bičem po Isusovim leđima. A još mu je teži odijum okoline nakon što predstava završi. Kaže da danima ne priča sa susjedima i ljudima koji prolaze kraj njegove kuće, smještene, kao za nevolju, baš u blizini crkve. Nelagoda je tolika da se Mate izbjegava pojavit na ulici. – A šta ako jednoga dana živa vjera nadvlada glumačku uživljenost, pa Mate odbaci bič i Isusu pomogne nosit križ? – Tada također ne bi smio izlazit na ulicu, jer bi ga napadali da je pokvario predstavu i narušio predodžbu o progoniteljima vjere Isusove. – Pa zar bi mu iskreni kršćani zamjerili što je židovskoga bičonošu preveo na stranu dobra i od njega načinio Isusova sljedbenika? – Možda i ne bi. Jer pravom se vjerniku sve oprašta. O tome ti, uostalom, svjedoči i poučna anegdota iz Remetinca, objavljena u istom uskrsnom trobroju Slobodne Dalmacije. A iz nje doznajemo kako je bivši specijalac, pritvoren zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom nakon operacije Oluja, natjerao svoga cimera u ćeliji – jednoga od direktora uhapšenih u aferi Spice – da ujutro i uvečer moli krunicu za oprost grijeha počinjenih »pljačkom hrvatskog naroda«. Direktor je na koncu – vrag će ga znati da li zbog Božje milosti ili specijalčeve nemilosti – pušten iz Remetinca u statusu svjedoka pokajnika. – A šta je sa specijalcem? – Ne piše u novinama. Ali da su ga pustili na slobodu, možda ovo obilježavanje »krvavog Uskrsa« na Plitvicama ne bi proteklo baš ovako. – Kako to misliš? – Pa možda on ne bi, poput svoga kolege Mihajla Hrastova, proslavljenog ubojice ratnih zarobljenika, izvrijeđao Josipovićevog izaslanika Sinišu Tatalovića. Možda ne bi pred novinarima izjavljivao da su okupljeni branitelji Tataloviću okrenuli leđa zato što ga drže za »đikana, Srbina i četnika«, nego bi predsjednikovom izaslaniku tutnuo krunicu u ruke i natjerao ga da kleči i moli za oprost grijeha. – Ali za kakav grijeh treba ispaštat Tatalović? – Za grijeh što se rodio i što živi u zemlji u kojoj je Mihajlo Hrastov mjera za hrvatstvo, viteštvo, humanost i tome slično, i u kojoj se onaj specijalac iz Remetinca, osumnjičen za ratne zločine nad civilima, doživljava kao katolički misionar i evangelizator. – Bog nas vidio, trafikant, u šta smo zabrazdili! A krenuli smo od kuhanja s papom… – I došli do riganja mržnje, kao specijaliteta specijalnih vjernika.
