– A kako ću bit kad vidim šta rade sirotoj ženi?! 

  – Kojoj sirotoj ženi? 

  – Ruži Tomašić. 

  – Misliš na ovo što je Milan Ivkošić u Večernjaku proziva da svojim istupima spašava Milanovića? 

  – A je li?! Dirljivo je koliko se turbonacionalni mislioci trude izrelativizirat svaki, ali baš svaki šovinistički ispad. Tako su, sjećaš se, i Zdravka Mamića optužili da je svojim »pogromaškim napadom na ministra Željka Jovanovića odradio fenomenalan posao za nesposobnu Milanovićevu vladu«. Po njima ispada da u Hrvatskoj i nema stvarnih šovinista, nego da su sve to marionete u službi takozvane anacionalne ljevice i osvjedočenih neprijatelja Hrvatske iz inozemstva. To em je priglupo, em je podosadno. 

  – Slažem se ja da je to dosadno, ali bi bilo zanimljivo saznat šta Ivkošić misli: tko je Ružu Tomašić ubacio HDZ-u? 

  – A tko bi drugi nego nesposobni Milanović?! 

  – Ne zajebavaj, nego pokušaj odgovorit na Ivkošićevo pitanje: »Je li Tomašićka krila dobila zbog koalicije s velikom strankom, ili je toj stranci tom koalicijom ionako podrezana krila trebalo još više podrezati?« 

  – Ah, peradarske li metaforike! 

  – Ne rugaj se, nego razmisli i probaj odgovorit, kad se već praviš pametan! 

  – Pa nije to pitanje ni za mene ni za tebe, nego za onoga tko je koalirao s Ružom. Prema tome, pusti Ivkošića neka čeka da mu odgovori čitatelj Karamarko. Ionako mu je važan on, a ne čitateljica Tomašić, kojoj će njegov tekst bit samo još jedan dokaz da je u pravu kad o Hrvatima misli ono što već misli. 

  – A šta, bogati, misli? 

  – Silno ti je ona razočarana u Hrvate koji je – kako sama kaže – zovu, čestitaju i daju podršku na svemu što je javno rekla, ali joj se nitko, osim Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije koja je uputila otvoreno pismo podrške, nije usudio pružit javnu potporu. Pa se onda pita: »Zanima me kakav smo mi to narod, do kada ćemo šutjeti i do kada će pojedinci, Hrvati ove zemlje, iznositi stajališta svoga naroda, a da taj narod onda ne stane iza njega.« 

  – A zašto se ne zapita: zna li taj narod da je ona iznijela njegova stajališta? I je li sigurna da je taj narod njezine riječi prepoznao kao svoje vlastite? 

  – Šta narod ima prepoznavat?! Od njega se očekuje da stane iza svoga stajališta, bez obzira na to je li ono doista takvo kakvo Ruža Tomašić kaže da jest. 

  – Pa nije narod toliko bolestan da će zauzimat svako stajalište za koje mu netko kaže da je njegovo, narodno, hrvatsko! 

  – Po Ružinim riječima ispada da je taj narod zauzeo stajalište tepiha. 

  – Kakvog sad tepiha? 

  – Prljavog, i više nego prljavog. Evo slušaj šta kaže gospođa Tomašić u napadu tapeciranog rodotužja: »Godinama govorim da je dosta da se o nas Hrvate brišu noge, mi smo u vlastitoj državi tepih za brisanje nogu zadnjih dvadeset godina.« 

  – Bogami, još nisam čuo da je netko na taj tepih istresao toliko blata kao Ruža Tomašić u toj jednoj jedinoj, prostački proširenoj rečenici. 

  – Nećeš ni čut, jer Ruža to više ne misli ponavljat. U Hrvatskom tjedniku je po posljednji put zapjevala: »Sada je stvarno dosta. Ovo je država Hrvata i svih građana Republike Hrvatske koji ovu državu smatraju svojom i poštuju njezine zakone. Oni, koji ju ne smatraju svojom niti žele poštivati njezine zakone, neka ju slobodno napuste. Oni su gosti.« 

  – Po tome ispada da se i Ruža osjeća kao gost. 

  – Kako to misliš? 

  – Pa ako ona, kao potpredsjednica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, poziva na nepoštivanje Zakona o pravima nacionalnih manjina u Vukovaru, onda to znači da se naša draga gošća sprema napustit ovu zemlju. Pitanje je samo: kamo bi otišla i šta bi radila? 

  – Valjda isto što radi i ovdje. 

  – Bojim se da se od svoje profesionalne ksenofobije nigdje neće najest kruha, osim ovdje na hrvatskom tepihu. 

  – Kao da ksenofoba ima samo u Hrvatskoj… 

  – Baš zato što ih ima svugdje, sirota Ruža nigdje nema šanse. Jer tko je blesav uvozit ksenofobe pored toliko svojih domaćih?! 

  – Ne boj se ti za Ružu, neće ta nikamo. 

  – Nego šta će? Ostat ovdje i čekat da se taj tepih pretvori u Aladinov leteći ćilim, da svi Hrvati koji u Ružinim riječima ne prepoznaju vlastito stajalište odlete u tri vražje matere, pa da ona napokon ima Hrvatsku po svojoj mjeri?! 

  – Nema ona toliko strpljenja. Vidiš da bi ona najradije, samo kad bi joj se moglo, istog trena izbacila taj tepih. 

  – Ne bi ga valjda klofala? 

  – Mislim da ga ne bi htjela ni očima vidjet. Uostalom, naklofala ga se svih ovih godina, pa evo i sada u Hrvatskom tjedniku. 

  – Ali šta bi ona bez tog tepiha? Kad bi ga izbacila, zar ne bi sebi izmakla tlo pod nogama? 

  – Ne brini ti za nju… Gazila bi ta i po onome što je bilo gurnuto pod tepih.