Premijer Milanović morao bi poraditi na samokontroli da ne bi bio zapamćen kao političar u kojega je jezik previše često brži od pameti. 

   Možda mu se te njegove službe to ne usude otvoreno reći. A možda mu i kažu, ali ih on ne sluša. 

   Pa ga evo opet kako previše govori, sada u vezi s kaznom koja visi nad glavom SDP-u zbog zakašnjelog financijskog izvještaja. Nakon što se nedavno onako nepotrebno okomio na sirotu Špičkovinu, premijer iznova govori previše. A dosta toga i neumjesno. I naopako. 

   Te zakon na temelju kojega bi SDP trebao biti kažnjen, »besmislen je, protuustavan i proturječan temeljnim ustavnim načelima«. Te glavni državni revizor (instanca koja predlaže kaznu saborskom odboru) je HDZ-ovac.

Te nama u SDP-u, zbog samo dva dana zakašnjenja, uzet će onoliko novca s koliko bi možda mogao biti kažnjen HDZ koji je pod optužnicom da je pokrao cijelu državu.

 Ovakvo premijerovo neobuzdano i neprobavljivo ponašanje čudi tim prije zato što – barem u ovom slučaju s financijskim izvještajem SDP-a – stvarno ima razumnih načina da se pokuša pravdati to što dokument nije predan u zakonskom roku, nego dva ili tri dana kasnije.

Ali, umjesto da se drži instrumenata koji mu stoje na raspolaganju i onoga što mu se ne bi moglo zamjeriti jer spada u legitimna sredstva obrane vlastitih prava – Milanović bira reagirati baš onako kako ne smije. 

   I tako Milanović, recimo, sam sebi dopušta da se tek sada sjeti kako je zakon na kome se temelji zatražena kazna »besmislen i protuustavan«. Ali zaboravlja da takvog mišljenja nije bio nedavno, kad je SDP-ova koalicija u Saboru taj zakon mijenjala zbog drugih odredbi.

A, osim toga, ako je Milanović znao da je revozor »HDZ-ovac« ranije primjenjivao zakon selektivno i po stranačkom ključu, zašto odavno nije pokrenuo proceduru da tako nedoličan dužnosnik bude smijenjen nego mu sada predbacuje ono o čemu je prije šutio. 

  A umjesto da se ovako kompromitira, Milanović je priču trebao okrenuti na potpuno drugačiji način. Ima, naime, razloga da se traži razumijevanje za prekoračenje roka s argumentom da je stranačka šefica računovodstva iznenada hospitalizirana.

Ako bi SDP, s tim objašnjenjem i isprikom, izašao pred nadležni saborski odbor, pred kolege iz drugih stranaka, pa, ako ustreba, kasnije i pred sud, ne bi se zbog toga trebalo nimalo crvenjeti. Nesretne i nepredvidive okolnosti svakome se mogu dogoditi. 

   I stoga se Milanoviću i SDP-u ne bi imalo što prigovoriti ako bi se borili za to da kazna za stranku ne bude maksimalna. Dakle da im se ne odcijepi novac za cijeli kvartal, svih tih 5,6 milijuna kuna. Nego toliko koliko je potrebno da i oni, ovogodišnji prijestupnici, a i svi drugi, utuve sebi u glavu da protiv neugodnih iznanađenja moraju ubuduće imati osigurače, ali da kazna ipak ne bude ovako drakonska. 

   Možda bi takvi argumenti urodili plodom. Ako ipak ne bi, igra je takva da premijer mora dostojanstveno poštovati zakon, bez durenja, politiziranja i neumjesnih strasti. A u tome se Milanović slabo snalazi.