Izjava Ruže Tomašić da je Hrvatska samo za Hrvate neki su u kombinaciji s Mamićevim ispadom protiv ministra Jovanovića, te napadom na u Kistanjama stavili u kontekst antisrpske hajke, što je ipak pretjerano.

Tomašić je kasnije svoju izjavu, koja jest govor mržnje, relativizirala, a Mamić dao ljubavni intervju srpskom tabloidu. A u Kistanjama napadači su ipak maloljetnici, što naglašavaju i neki umjereniji čelnici srpske manjine. 

  Puno je zanimljiviji medijski aspekt. Par dana nakon izjave Tomašić je pozvana u Dnevnik 3 gdje je se praktički odrekla. Međutim, tom je prilikom grubo oklevetala predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića ustvrdivši da je u studenom 1991. u vukovarskoj bolnici pokazivao ljude koji su kasnije odvedeni i na Ovčaru.

Dakle čista kleveta koja se goni privatnom tužbom. Naravno, da je voditeljica trebala pitati ima li kakve dokaze. Ali da potpitanja nema stara je tradicija HRT-a. Ne bi ih bilo ni da je Tomašić izjavila da je zaljubljena u Stanimirovića, da prelazi na pravoslavlje, da će se zamonašiti i da odmah nakon emisije kreće za Hilandar. Tako se to radi na HRT-u, ali i ostalim televizijama. 

 Premijer Milanović dao je dodatni zamah cijelom slučaju. Održao je presicu na kojoj je među inima napao i HRT zbog toga što se uopće usudio pozvati Tomašić. Činjenica da je oklevetala Stanimirovića ne spominjući ni u jednom trenutku njegovu nacionalnost premijeru se ukazala kao primjer govora mržnje.

HRT držao čvrsto čak cijeli jedan dan, pa onda naravno legao i smijenio i voditeljicu i dvoje urednika. Ravnatelj Goran Radman, čije je samo imenovanje skandal za sebe i po sebi, te vječna i nezamjenjiva Mirjana Rakić smjene su spremno podržali.

 Iako su naravno političke emisije HRT-a, već po samoj prirodi politike, prepune međusobno teških uvreda, njih je eto, vjerojatno slučajno, zasmetala baš ona koja je zasmetala i premijera. Osim toga, do slučaja Tomašić ni jedan voditelj HRT-a nije smijenjen jer nije postavio dopunsko pitanje. 

 Ali najbizarnije je ponašanje Vijeća za elektroničke medije koje je pokušavajući navući obrazloženje o govoru mržnje kao osnovi za opomenu HRT-u utvrdilo da je Tomašić vrijeđajući jednog čelnika manjina »ujedno na taj način izrekla i tvrdnje o pripadnicima nacionalnih manjina«.

Dakle ako netko uvrijedi jednog čovjeka ujedno i mrzi naciju kojoj ovaj pripada. Bizarno. Znači li to da Vijeće smatra i da je Tomašić tvrdnjom da premijer tuče ženu ujedno iskazala mržnju prema većinskom narodu.

Ili što bi bilo da je Stanimirovića oklevetao neki pripadnik manjinske zajednice? Ako su Mamić, Tomašić i maloljetni Kistanjci Hrvatsku zaista na trenutak vratili u devedesete onda valja reći i da je dobar dio medijske, ali i političke zajednice svojim poimanjem medijskih sloboda gura još jedno desetljeće dalje. U dobre stare osamdesete, kada se, ako ništa drugo, barem jasno znalo tko smije, a tko ne smije na televiziju.