Hrvatska vlast vodi lažni rat protiv pohlepe banaka. Koliko god pričali da se trude na kraju ispadne kako je učinak čista nula. Štoviše, oni državne institucije i tvrtke kao što je Porezna uprava i Fina drže u stanju maksimalne agresije spram građana koji bilo što duguju po bilo kojem osnovu, te povrh svega dozvoljavaju da taj represivni sustav stvara profit na neimaštini ljudi. Sjajno zarađuju odvjetnički uredi, sama Fina, banke, ovršitelji, a da nitko već godinama ništa ne pokušava mijenjati. Kao da su naše političare birali bankari.

Baš zbog toga je vrijedna pozornosti inicijativa predsjednika Ive Josipovića o uvođenju 20 mjera, koje bi građanima olakšale dužničku krizu. Josipovićeva pozicija je takva da može predlagati što god hoće i pritom ne mora preuzeti operativnu odgovornost, pa se njegova inicijativa može promatrati i kao dobar politički marketing. Svejedno je riječ o zanimljivim idejama. Počev od uvođenja institucije osobnog bankrota, koji bi omogućio novi početak i otpis dijela dugova, preko ograničenja vjerovnika u pravu na trošak vođenja spora ili ovrhe ako je dug manji od 5.000 kuna, pa sve do zabrane ovrhe na prostor u kojemu se stanuje. Da se dalje ne nabraja, okvir predsjednikove inicijative trebao bi biti barem putokaz za razmišljanje kad već nismo te sreće da Vlada neke prijedloge prihvati i odmah provede u djelo.

Umjesto toga, inače pričljivi premijer Milanović šuti. Ne možeš ga ugasiti kad treba razglabati o građanskom ratu, znanju engleskog jezika, Crnoj guji, nesposobnosti urednika i novinara ili šovinističkim izjavama marginalne Ruže Tomašić. O onome što ljude stvarno muči premijer šuti. Nema ni Slavka Linića, samoprozvanog prvoborca u ratu s bankama, koji se s njima bori tako što bi građanima ograničio minus na iznos jedne plaće, iako bi time solidno pogodovao upravo bankarima kod kojih bi ljudi morali tražiti dodatne kredite kako bi minus smanjili ili izašli iz njega. I Linić šuti o onome što građanima radi Fina, iako je to direktno u njegovoj nadležnosti. Guverner HNB-a Boris Vujčić umjesto šutnje Josipoviću šalje košaricu uvijenu u celofan. Ne kaže da ga odbija, ali kaže da njegove mjere mogu utjecati na stabilnost financijskog i bankovnog sustava, koji je, hvali se Vujčić, trenutno kapitaliziran i čvrst, pa bi zbog razvoja Hrvatske i gospodarstva u cjelini, takav trebao i ostati. A to što već godinama nema gotovo nikakvog razvoja Hrvatske, a još manje gospodarstva, Vujčića nimalo ne brine. I guverneru je očito dobro. Njegove su izjave obična kamilica u usporedbi s otvorenim ruganjem predsjednika Hrvatske udruge banaka Zorana Bohačeka, koji tvrdi da nikakve dužničke krize i dužničkog ropstva u Hrvatskoj nema, jer 95 posto građana vraća kredite. Spomen ideje da bi banke nekome otpisale minimalni dio duga, Bohaček ne želi ni čuti. 

U trenutku kad EU i MMF sa 10 milijardi eura spašavaju Cipar i pritom prisilno uvode opasan presedan o pokriću gubitaka tamošnjih banaka oduzimanjem dijela novca štedišama, teško je vjerovati kako će političari u Hrvatskoj imati odlučnosti i znanja za bolju regulaciju financijskog tržišta u korist građana. Ipak, morali bi barem pokušati. Oko 250 tisuća građana Hrvatske ima blokirane račune u bankama i vjerojatno nemaju za režije.

Nije riječ o previdu ili namjernom neplaćanju računa, već o stvarnom bankrotu. Milanović bi zato ovaj put morao poslušati Josipovića i pokazati kako je svjestan sve većeg siromaštva u Hrvatskoj. Ljudima treba pomoći. Što prije, dok mnogima ne bude prekasno.