Zlatna razdoblja naturalne privrede obilježila su pretežan dio ekonomske povijesti svijeta, a potisnuta su od robne, novčane ekonomije i njezinih sofisticiranih ustanova na beznačajnu marginu tek od uspona kapitalizma kao globaliziranog sustava, unazad samo 200-300 godina. No, kao da se – s prvom velikom krizom kapitalizma u 21. stoljeću – podrugljivi kotač povijesti, od jedne do druge prezadužene ili bankrotirajuće zemlje ponovno kotrlja unazad, sa vrhunaca neoliberalnog kapitalizma prema gotovo već zaboravljenoj naturalnoj privredi, u kojoj će se sve više robe izravno razmjenjivati za robu, bez posredovanja novca. 

  Kockarski i bankrotirani Cipar, poput svima ostalima dobrodošlog živog laboratorija u realnom vremenu i prostoru, idućih će mjeseci i najmanje kroz prve godinu-dvije, unatoč jučerašnjem prvom međunarodnom financijskom paketu spasa, tonuti u gotovo nerješivu gospodarsku i socijalnu depresiju, sve dok ne potone u naturalnu privredu. Tek od tog će dna, kako sada stoje stvari (ili, ne ispadne li još gore), na njezinim temeljima u doglednoj budućnosti nicati zdrava, realna, tržišna, proizvodno-izvozna privreda. Ne spominjući – da ne pokvari svečanost dogovora o rješenju za ciparski slučaj – tu neizbježnost povratka europskog Cipra u naturalnu privredu, jučer je u ranu zoru predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso navijestio, da bi dogovor o financijskoj pomoći Cipru, bude li proveden, trebao osigurati »održivu budućnost i pokrenuti gospodarstvo na drugim, realnim, proizvodnim osnovama«. 

 U tmurnom međuvremenu, mnogi će Ciprani ostati bez radnog mjesta, a državni proračun bez znatnog dijela donedavnih prihoda, pa će se silom neprilika smanjiti i plaće preostalim zaposlenima, i mirovine, dok će pristup ušteđevinama biti ograničen. Ostajući bez stalnog posla u državnim ili privatnim kompanijama, a istodobno oskudijevajući gotovinom i kreditima, i sve to u okolnostima opće prezaduženosti, povlačenja ruskog špekulativnog kapitala i zaokreta od off-shore biznisa prema poljoprivredi, ribarstvu, stočarstvu, prehrambenoj industriji i izvozu, većinu Ciprana doista vodi k jedinom izlazu u nuždi: naturalnoj ekonomiji. 

  Neće to biti ni prvi ni zadnji put ni u novijoj povijesti Cipra, niti Europe, da jedna zemlja, nakon velikih ratova ili gospodarskih depresija, mora krenuti od dobre, stare nulte točke: naturalne ekonomije. Još ima živih koji se sjećaju sličnih razdoblja u većini zemalja Europe nakon 1945., kad su naturalna privreda i razmjena davale hranu, ogrijev i najnužnije usluge. I sve će, unatoč europskoj 2013. ili 2014. i 2015. godini, na većem dijelu Cipra podsjećati na poslovne običaje iz najdaljih epoha barbarstva i robovlasništva ili u najmanje udaljenim sjećanjima na feudalizam, tijekom kojeg je većina građana i seljaka većinu hrane pribavljala iz svojeg vrta i iz njemu primaknutih štala i kokošinjaca, pa s povremenim viškovima tržila na crno, trampeći ih za sukno, kožu, vodu, ulje ili sol. 

 Hrvatska nije Cipar, pa još može iz daleka, kao skora 28. članica Unije, promatrati razvoj nesreće u jednoj od članica Unije, koja je sve svoje razvojne karte stavila na pranje kriminalnog novca, na potrošnju iznad svojih proizvodnih mogućnosti i na ekstra-zaradu od prenamjene pašnjaka u građevinske i turističke terene.