Zoran Milanović / Foto Darko JELINEK
Da je Milanović namirio sve aktere onako kako ih je namirivao Ivo Sanader, da je zadovoljio vlasnike medija, da je stavio pod vlastitu kontrolu Hrvatsku televiziju i braniteljske udruge - kritika bi bilo kudikamo manje
Premijer Zoran Milanović našao se pod baražnom vatrom većine hrvatskih medija. Povod za napad bio je besmislen. Najprije su ga ismijavali zbog gafa s građanskim ratom u Finskoj, pozivali na ostavku zbog neprofesionalno rezane i montirane izjave na Novoj TV, a kad se odlučio braniti – tukli su ga kao političara opasnih namjera koji pritišće medije. O njegovoj nesposobnosti govorili su priručni PR stručnjaci, krvna zrnca prebrojali su mu takozvani predstavnici braniteljskih udruga, a svaku kritički intoniranu izjavu o premijeru objeručke su prihvaćali krizom i besparicom unesrećeni građani. Oni su histeriju distribuirali dalje putem društvenih mreža, pritom se prigodno zgražali i obećavali da nikad više neće glasati na izborima. Više javnog prostora u cijeloj priči zauzeo je Milanovićev gaf na temu građanskog rata u Finskoj, nego primitivni nacionalistički ispadi političarke čije ime nije vrijedno spomena.
Istine radi, na ovom mjestu nužno je reći nešto o uzrocima medijskih napada na premijera. Ti uzroci kriju rak ranu ovog društva. Milanović, naime, naprosto nije pristao na uspostavljena pravila igre, koja su, primjerice, Ivi Sanaderu i njegovoj družini omogućila pljačku stoljeća. Da je igrao po tim pravilima – aktualnih napada ne bi bilo. Neki od najutjecajnijih hrvatskih medija, naime, premijera napadaju kako bi zaštitili svoj interes. Taj interes ugrožen je ponajprije odlukom da se državna poduzeća monopolisti ne smiju reklamirati u medijima. Na ovaj način u minulim godinama iz javnih poduzeća izvučeni su milijuni kuna. Šutnju i nekritički pristup politici tako je kupovala Sanaderova garnitura vlasti.
U zemlji koja pati od kroničnog nedostatka gotovog novca javna poduzeća, inače, jedan su od glavnih izvora financiranja medija. Sad je ta slavina zatvorena i samo najnaivniji mogu povjerovati da će izdavači koji su na nju bili priključeni mirno gledati kako im izmiče novac. Jasno da su odlučili pokazati zube. Odluka o zabrani reklamiranja nije jedini razlog prekomjernog medijskog granatiranja. Pojedini elektronski mediji, nadalje, u velikim su problemima zbog neplaćenih poreza, zbog čega im za vratom svakodnevno sjedi porezna inspekcija. Isti stoga iz dana u dan kritiziraju Vladu, i onda kad za kritiku imaju argumente, ali i onda kad argumenata nema. U pitanju je borba za opstanak. Kao šaku u oku ovi elektronski mediji primili su informaciju o smanjenju PDV-a na novine, u čemu ih se u potpunosti može razumjeti. Njihovi vlasnici ne vide zbog čega bi Vlada pomagala tisku, ostavljajući pritom elektronske medije da se za opstanak u nelikvidnoj zemlji bore kako znaju i umiju. Smanjenjem PDV-a tisku, međutim, Milanović nije stekao prijatelje. Svote koje će zaraditi smanjenjem PDV-a na novine najvećim izdavačima ne predstavljaju ništa. Oni već dugo ne žive od čitatelja i prodanih primjeraka, nego od oglasa. Novca za oglase u privatnom sektoru nema, a najmoćnijima u javnom sektoru, rekosmo, reklamiranje je sad zabranjeno.
Idući na listi dežurnih kritičara vlasti priručni su PR stručnjaci. Neki od njih ovih dana uvjeravaju nas da je Milanović nesposobni komunikator, koji prezire javnost. Iza njihovih izjava također se kriju osobni interesi. Premijer je, naime, zabranio Vladi i državnim poduzećima angažiranje PR agencija. PR-ovcima je time iz džepa izbio ozbiljan novac i stvorio još jednog neprijatelja. Kad nabrojenim razlozima pridodamo još politički dirigirane udruge branitelja, koje su u vrijeme Ive Sanadera bile mirne kao bubice, dobit ćemo rezultat kakav ovih dana imamo na medijskoj sceni. Zbog banalnih povoda kritike pljušte sa svih strana, veliki broj konzumenata medijskih sadržaja objeručke ih prihvaća, ne razmišljajući previše o pravim uzrocima medijskog rata. Da je Milanović namirio sve aktere onako kako ih je namirivao Ivo Sanader, da je zadovoljio vlasnike medija, da je stavio pod vlastitu kontrolu Hrvatsku televiziju i braniteljske udruge – kritika bi bilo kudikamo manje. Milanovićev rad tad bi bio povoljnije prezentiran. Mogao je, recimo, uživati popularnost kakvu je u vrijeme Velike pljačke Hrvatske uživao Ivo Sanader. Međutim, novca za namirivanje apetita nema, a čini se ni političke volje da se igra po starim pravilima. U nedostatku boljih afera, danas su dobre i insinuacije da je premijerov suradnik namjestio suprugi odvjetnički posao od 40 tisuća kuna. U Sanaderovo vrijeme nije se našlo za shodno obrađivati niti skandale od 40 milijuna kuna. Tako je to. Kad nema novca za kupovinu šutnje, nema ni ljubavi.
