Dvanaest stolica. To je namještaj koji uvelike određuje takt i ritam političkog života u Hrvatskoj posljednjih dana, a tako će biti do 14. travnja i izbora za Europski parlament. Najlakše je shvatiti dominantno tumačenje tih dvanaest stolica prisjetimo li se nekih drugih »Dvanaest stolica«, onih Ilje Iljfa i Evgenija Petrova. U tom romanu na samrtnoj postelji punica Ipolita Matvejeviča Vorobjaninova otkriva da je od boljševika u jednu od dvanaest tapeciranih stolica iz blagovaone skrila obiteljski nakit. Te stolice obitelji je oduzela revolucionarna vlada. Vorobjaninov postaje lovac na blago, partner u toj potrazi za stolicama postaje mu Ostap Bender, a glavni suparnik otac Fjodor. Oni tragaju za tih dvanaest stolica, pronalaze jednu po jednu, ali nikako onu u kojoj su skriveni obiteljski dragulji. 

  U Hrvatskoj je nešto veća konkurencija koja juri prema dvanaest stolica. U 28 skupina grupiralo se 336 lovaca koji bi svi htjeli završiti u Europskom parlamentu. Svaka od tih dvanaest stolica predstavljena je u javnosti kao ona posljednja do koje su uporno tragali likovi Iljfa i Petrova. Svaka ima istu simboličku vrijednost: u njoj se krije blago. U aktualnom hrvatsko-europskom slučaju ne radi se o obiteljskim draguljima. U aktualnom hrvatsko-europskom slučaju riječ je o plaći i drugim pravima koja ostvaruje svaki zastupnik u Europskom parlamentu, pa će tako ta prava imati i oni iz Hrvatske. Svaka od tih stolica dominantno se predstavlja kao vreća novaca na kojoj piše 6.200 eura netto mjesečno, a nešto sitnijim slovima ispisana su i druga prava zastupnika u Europskom parlamentu poput dnevnica i naknade putnih troškova. I tako to pisanje i ispisivanje tih 6.200 eura netto mjesečno traje već mjesecima u domaćim medijima jer drugoga što radi Europski parlament i drugoga razloga zašto bi netko htio biti zastupnik u Europskom parlamentu valjda i ne može biti. 

  Domaći mediji ponašaju se prema tom parlamentu onako kako se veoma često ponašaju i prema Saboru. U Saboru je, poznato je, sjede lijenčine i većina njih nikada ništa ne radi jer sabornica je često prazna. Dapače, zastupnici nisu samo lijenčine nego su i paraziti jer su basnoslovno plaćeni (iako omjer njihove plaće i prosječne plaće ne odudara od takvih omjera u većini europskih država). Na koncu, ti ljudi o ničemu ne odlučuju, jer se klatno moći u trodiobi vlasti poodavno sklonilo na stranu izvršne vlasti, pa parlament nije ništa drugo zakonodavni produžetak izvršne vlasti. Oni koji zastupaju većinu u Saboru ništa ne rade jer je o svemu već ionako odlučila Vlada, a oni koji su u manjini ionako o ničemu ne odlučuju, jer su u opoziciji pa i nije na njima da odlučuju. Tako to nekako valjda funkcionira i u Strasbourgu i u Bruxellesu, pa onda nema razloga raspravljati o ičemu osim o zajamčenim mjesečnim berivima europskih parlamentaraca. Parlamentarci se danas u Hrvatskoj javnosti tumače ponajprije instrumentarijem socijalne demagogije, pa će tako biti tumačeni i u Europskoj uniji. 

   Pri kraju valja se vratiti početku i Iljfu i Petrovu. Kada je konačno pronađena posljednja stolica doznalo se da obiteljskog nakita više nema. Revolucionarne vlasti su ga prodale i izgradile javnu zgradu. Tko zna, možda jednog dana doznamo i da od tog Europskog parlamenta i njegovih stolica može biti neke dodatne društvene vrijednosti.