Jučer su naslovnice opet bile pune Zdravka Mamića. Prije samo nekoliko dana, svi društveni faktori, uključujući i medije, ponovno su se jednodušno snebivali nad tko zna kojim po redu Mamićevim šovinističkim ispadom, uperenim ovoga puta protiv ministra Jovanovića. 

   Tim povodom naveliko se trubilo kako je sada doista krajnje vrijeme da se programatski uskrati pozornica i Mamiću, kao i svakom drugom govoru mržnje koji pojedince ili skupine škartira i šikanira kao manje vrijedna ljudska bića. 

   O tome da smo u Hrvatskoj, kao što i Ustav nalaže, dužni štititi pripadnike svih nacionalnosti, vjera i uvjerenja uzvišeno su kroz medije progovorili stručnjaci, javne osobe, političari pa čak i nogometni savez za koji Mamić sigurno predstavlja centar velike i nezaobilazne moći. I učinilo se nekako da se konačno svi slažu u tome kako sanitarnim kordonom treba urgentno ograditi tu karikaturu koja na javnim događajima godinama psuje mater onima koje vidi kao protivnike. Koja novinare nabija na svoj spolni organ. Koja neistomišljenicima govori da su prljava đubrad i da smrde i zastrašuje ih najodvratnijim prijetnjama. 

  Izgledalo je, dakle, da su napokon svi postali svjesni da kamere i mikrofone jednom zauvijek treba okrenuti od Mamićevog prljavog i poganog jezika koji potiče samo na zlo i od njegovih jeftinih i prostačkih predstava za najžalosniji trash ovoga društva. 

   No to se, kako vidimo, ni ovoga puta ipak nije dogodilo. 

   Kampanja u korist elementarne normalizacije društva trajala je jedan jedini dan i drugo se jutro već licemjerno ispuhala. I u priču je punopravno uvedena čak i rasprava o tome nije li građaninu Mamiću možda uskraćena sloboda govora kad mu se brani da ministra proziva kao »Srbina s okrvavljenim očnjacima«. 

   I tako nam se »gospodin Mamić« već jučer opet isprsio na naslovnim stranicama i opet dreči: Monstrume! Lažove! Kretenu! Ideš mi na kurac! 

   Ovoga je puta tako veliku medijsku pažnju dobio zbog ročišta protiv Da Silve. kojega Mamić tuži da mu više ne plaća reket na temelju onog davno potpisanog zelenaškog ugovora. To je ta vijest, ako ćemo nominalno. 

  Ali ako ćemo stvarno… zaista nema smisla da se ovdje lažemo. Jer sadržaj tog posljednjega, ni po čemu važnog nastavka te sudske sapunice, iznova je mnogima poslužio samo kao pristojni okvir za plasman onoga što ih zapravo najviše zanima. A to su opet ekstenzivni opisi Mamićevog primitivnog glumatanja i citati njegovih vulgarnih uvreda na tuđi račun. Sada se prostak divljački okomio na Da Silvinog odvjetnika Ivicu Crnića, a sutkinja ga je za to na kraju kaznila globom od 10.000 kuna. 

   U velikom broju medija dobila je, dakle, nesrazmjerno veliki prostor nebitna rasprava u jednom već godinama starom sporu, na kojoj se stvarno ništa važno nije dogodilo. Pale su čak i duplerice i velike Mamićeve fotografije u trijumfalnim pozama, prepričane su do u detalj njegove bijedne dosjetke i s velikom reporterskom ozbiljnošću preneseni njegovi nervno rastrojeni ispadi. 

   Fućkaš, dakle, to zgražanje nad Mamićem koje je nekidan ujedinilo kompletnu pristojnu javnost. Dobra je roba taj slatki govor mržnje, a u nas je – kratka pamet.