Stotinjak dana uoči još visoko vjerojatnog ulaska u Europsku uniju, Hrvatska je – prema najnovijem saldu ključnih ekonomskih trendova i pokazatelja, iz analitičkih radionica Hrvatske narodne banke i Eurostata – sve različitija od većine članica Unije-27, a sve manje različita od kronično depresijske Srbije te Bosne i Hercegovine, ili europske Grčke i Bugarske, pa kao za zuntu i od minijaturne, ali krajnje netransparentne Crne Gore. U tom okviru, unatoč golemim, ali i kontroverznim naporima za institucionalno približavanje svim EU-standardima, Hrvatska je danas – o čemu na najprimitivnijoj razini ovih dana svjedoči i njezina uzavrela politička i javna ili jadna scena – ekonomski i kulturno zaostalija, nego što je bila davne 1989. godine, prema tadašnjoj Europskoj zajednici od 12 članica. No, zato je sve manje daleko od Balkana u njegovoj najsumornijoj političkoj, kulturološkoj i socijalnoj verziji, koliko god da su sve njezine vlasti, od 1990. do danas, dokazivale da proeuropska Hrvatska zaslužuje poseban tretman na svom putu u Uniju. Jer se, dokazivahu, po svemu – ekonomski, kulturološki, religijski i demokratski – bitno razlikovaše od svih ostalih balkanskih zemalja, uključujući i zaostalu Bugarsku ili propalu Grčku, kao članica EU-27. 

  Ključni, novi žalosni nalaz analitičara HNB-a kazuje, da već više od tri godine hrvatsko gospodarstvo tone u depresiju, koja je dublja od istovrsnih depresija i recesija u svim ostalim susjednim zemljama, kao i od onih u svim ostalim balkanskim zemljama osim Grčke, a u najširem okviru i u usporedbama sa trendovima u svim zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe. To se može tumačiti dvojako: kao cijena, koju je Hrvatska unaprijed mudro pristala platiti, da bi velike banke i kompanije iz Europske unije preuzele njezine najkvalitetnije potencijale, a NATO-pakt njezin prostor, ali i kao rezultat višegodišnje pogrešne i nakaradne, nerazvojne politike, koja je preferirala »pljačku stoljeća«, prekomjernu potrošnju, uvoz, zaduživanje i rasprodaju imovine, zapostavljajući vlastitu proizvodnju, izvoz i obrazovanje. Razlika između ta dva tumačenja samo je u kutu iz kojih se promatra to kronično i sve teže lječivo stanje. 

  Kao ekonomija koja nezadrživo propada – zato što će još najmanje pet-šest godina biti u svojevrsnom dužničkom ropstvu, zbog prekomjerne i samoubilačke potrošnje, začinjene rasprodajom najboljih potencijala stranim bankama i kompanijama u »zlatnom« razdoblju od 1998. do 2008. – Hrvatska će u 2013. u najboljem slučaju ostvariti BDP manji od onog iz 2008. za 12 posto. Istodobno će trpjeti štetu od pada potražnje za njezinim proizvodima u svim susjednim zemljama i u krugu glavnih vanjskotrgovinskih partnera, koji su svi od reda, od velike, europske Njemačke, Italije i Austrije, preko europske, ali uzdrmane Slovenije i Mađarske, do balkanske Srbije, BiH i Crne Gore, u recesiji ili u depresiji. Uz izuzetak Njemačke i Austrije, svima su u padu i međunarodni kreditni rejtinzi, i priliv stranog kapitala, i zaposlenost, što u prijevodu znači da i na fizičkoj razini, izlaza iz hrvatske depresije ima samo za malobrojne: najobrazovanije i za one koji su spremni raditi najteže poslove za najniže plaće u tim kriznim susjednim zemljama.