Netko bi mogao pomisliti da su katolici birali svog predsjednika. Mediji su uoči izbora novog pape minuciozno skicirali sve vrline koje moraju krasiti budućeg papu: mora biti suvremen, ali istodobno i tradicionalan, pa karizmatičan i komunikativan, duhovan i operativan, otvoren i istodobno zatvoren… 

  Zahvaljujući uniformiranosti globalnih medija, koji su vatikanske izbore pratili po istom obrascu kao i većinu drugih izbora, mogao se steći dojam kako je doista riječ o još jednim običnim izborima. Mnoštvo na Trgu sv. Petra slavilo je novog papu, Argentinca Jorgea Marija Bergoglija, kao da je pobijedio njihov kandidat na izborima. Ili njihov nogometni tim… 

  Ali ovo nisu bili obični izbori, niti vatikanska država poznaje predstavničku demokraciju. Njegov izbor odvija se u skladu s drevnim, dvijetisućljetnim ritualom, prema kojem papu biraju samo odabrani, iza čvrsto zaključanih vrata, bez bilo kakvih utjecaja izvana, kao što su se Isusovi učenici nakon smrti svog učitelja u strahu zatvorili i skrivali od vanjskog svijeta. 

 Duh sveti, koji je navodno odgovoran za izbor papa, ne čita novine, duhovito je ovih dana podvukao francuski kardinal Paul Poupard. Ali Duh sveti – ako smijemo primijetiti – ne sluša, dakle, ni obične smrtnike, niti se osvrće na njihova očekivanja! U demokracijama vlast svoje odluke nastoji uskladiti s očekivanjima onih koji tu vlast biraju. 

  Ali ne i u vatikanskim izborima. 

  No očekivanja od novog pontifikata svejedno su golema! Za to je nemalo odgovoran i sam papa Franjo, koji je svojom skromnošću i poniznošću trenutačno osvojio mnoštvo u Rimu, pokazavši pritom i da će biti papa koji je spreman preuzeti stvar u svoje ruke i činiti ono što misli da je ispravno. No velika su očekivanja produkt duboke krize što opterećuje današnju crkvu, ali i cijeli svijet. Crkva je na raskrižju. Jačaju zahtjevi za prilagodbom crkve današnjem vremenu. U svijetu što danomice postaje sve brutalniji i socijalno bešćutniji izbor pape koji se dokazao po zauzimanju za siromašne, sa sluhom za socijalna, društvena i etička pitanja, budi nadu u promjene. Iako će ovaj papa sigurno pokušati biti i papa kontinuiteta, crkva će postupno morati mijenjati ono što će joj biti najteže promijeniti: odnos prema manjinskim zajednicama, homoseksualcima i istospolnim parovima, prema diskriminiranima i rastavljenima, prema ženama koje opravdano zahtijevaju ravnopravnost u crkvi. Dakle, prema svima onima koje bi i Isus danas prigrlio. 

 I crkvena je javnost zgranuta brojnim crkvenim aferama, od grozomornih zločina nad djecom do Vatikanske banke u službi mafije. Ugled crkve nagrizaju financijski skandali što su ih zgriješile neke pohlepne nadbiskupije diljem svijeta, među njima i nama najbliža mariborska, koja je i u Opatiji gradila skupocjene, velebne apartmane, da bi je pohlepa potom odvukla ne samo u financijski, nego i u moralni bankrot. 

  Nije li i u Hrvatskoj crkva iznevjerila svoje poslanstvo svojom opsjednutošću vanjskim sjajem i materijalnim bogatstvom? 

  U prvim satima svog pontifikata novi je papa pokazao da želi crkvu voditi drugom stazom: odbio se voziti u limuzini, primiti zlatni križ i ogrnuti baršunom, po uzoru na onog velikog crkvenog reformatora po kojem se nazvao. No papa Franjo će i druge morati navesti na taj put, čime će crkvu i kuriju suočiti s vlastitim licemjerjem. Za to mu neće biti dovoljna samo poniznost i skromnost, nego će trebati i hrabrost i borbenost, zbog čega je jedan vatikanski analitičar ovih dana znakovito kazao kako Vatikan zapravo treba papu Ramba I.