Krenula sam jučer na terapiju upaljene tetive u jednu zagrebačku bolnicu i moram ovdje danas ispričati tu inače beznačajnu privatnu pričicu zato što je ispala tako nevjerojatno poučna i otrežnjujuća.

  Zbog najobičnije bolne šake morala sam, naime, osvojiti 14 punktova na različitim krajevima grada prije nego što sam na terapiju uopće i krenula. To je, naravno, trajalo danima. I mislim da je ta epopeja vrijedna prepričavanja budući da tako plastično pokazuje zbog čega je naše zdravstvo toliko skupo i u tolikim dubiozama.

  Specijalist kaže da longeta stvarno ne valja pa te sada šalje po određeno pomagalo za imobilizaciju u jedan posebni dućan. Napisao ti je i doznake za HZZO. Uz to te upućuje i na fizikalnu terapiju.

  Ideš, znači, u taj dućan (5.) gdje traže da platiš pomagalo, a vratit će ti novac kad doneseš doznake. Dobro. Zatim moraš u HZZO da bi predao doznake (6.).

  Rečeno ti je također da u ponedjeljak dođeš k fizijatru zbog terapije (8.) Ali moraš i njemu donijeti uputnicu pa prije toga ideš po uputnicu (9.) No taj je liječnik baš zaglavio na bolovanju, pa ti zakazuju novi termin. Dolaziš ponovno (10.), ali to je samo dogovor i za terapiju te tek naručuju.

  No, za to će ti opet trebati nova uputnica pa ideš po nju u svoj dom zdravlja (11.). U međuvremenu zoveš HZZO zbog doznaka. Gotove su i odlaziš po njih (12.). Zatim ih nosiš u onaj dućan da ti vrate novac (13.).

  Sljedećeg jutra napokon ustaješ i ideš (14.) na prvu fizikalnu.

  Voljela bih znati postoji li još koja zemlja u kojoj za ovakvu medicinsku trivijalnost kao što je moja bolna šaka moraš prevaliti kilometre i kilometre i obići 14 raznoraznih čekaonica, a da bi tretmani tek mogli započeti.

  Pa takvo zdravstvo stvarno i mora biti basnoslovno skupo. Jer to je industrija koje posluje pješke, u realnom vremenu, kao stari indijski filmovi. Kao da kompjuteri nisu nikad izmišljeni. Kao da su svi koji tamo rade posvađani pa ne razgovaraju. Kao da ustanove govore međusobno nerazumljivim jezicima. I kao da su pacijenti njihovi dostavljači čiji je prirodni posao da raznose sve te tražene papire od jedne do druge točke u ambulantama, bolnicama, laboratorijima i uredima.

  I eto zašto se hrvatsko zdravstvo vječno trese u besparici iako građani za njega daju lijep novac. U mojoj obitelji svi smo bili bijesni kad je misija MMF-a, nakon nedavne posjete Zagrebu, objavila da od Vlade očekuje i odlučno rezanje troškova za zdravstvo. Mi doma gnušamo se predatorskih sustava u kojima su siromašni ljudi, oni koji nemaju novca za doktore i lijekove, osuđeni na smrt čak i od onih bolesti koje se mogu uspješno liječiti.

  Ali kod nas je sve ovako skupo jer je sustav bezobrazno neracionalan, spor, zastario i neodgovoran. Nema što, to je taj trošak koji se stvarno mora rezati, mrzim reći da je MMF u pravu, ali jest.