Trebali bismo, pretpostavljam, biti zadovoljni jer je sud osudio Petra Čobankovića za aferu Planinska. Jer je osuđen Kerum za splitsku aferu vrtići. I jer se, kažu, sprema i postupak protiv ministra turizma Veljka Ostojića, barem pred saborskim Povjerenstvom za sukob interesa, za ovu sumnjivu višemilijunsku akrobaciju sa zemljištem u Balama. Pa će i njega rebnuti da mu prisjedne ako vide da treba. 

   Morali bismo se, dakle, svi osjećati dobro i bar donekle obeštećeno. 

   Jer sustav naše države, kao što se vidi iz ovih slučajeva, napokon sankcionira političare kad krše red i pravila i kad god nas hoće napraviti budalama. I trebali bismo zato moći reći: E, ne može se, majci, više kod nas provući nekažnjeno nijedan glavonja, ma kako da je moćan bio. Stići će ga, kad tad, čelična ruka zakona. Postali smo uređena i funkcionalna država. 

   Ali, umjesto toga, možemo se na sve to samo kiselo nasmijati. 

   Jer kazne koje su od ovoga sudstva dobili Čobanković i Kerum – rugaju se u brk svim građanima Hrvatske. 

  A ako bi se u Saboru i utvrdilo da su Ostojićeva žena i šogorica, zahvaljujući njemu, zaradile skoro 25 milijuna kuna na transakciji sa zemljištem – pa najveća kazna koju može izreći Povjerenstvo iznosi pišljivih 40.000 kuna. 

   Zar to nije upravo nevjerojatno duhovito da se netko može dočepati milijuna i onda se oprati s nekim sitnišem? 

   Dakle, ili je moj osjećaj za pravdu totalno poremećen, ili je ovo kod nas samo jadni i tragikomični privid vršenja pravde. 

   Jer naš vrli Čobanković osuđen je, recimo, na 730 sati rada za opće dobro, a pogledajmo zašto. 

   E pa on je, s ministarskog položaja, za državu i, naravno, državnim novcem, kupio zgradu Stjepana Fiolića, Sanaderovog mesara i saborskog zastupnika, po cijeni nekoliko puta većoj od tržišne. Zatim je 17, 5 milijuna od te ukradene »razlike« transferirano Sanaderu, a osam milijuna zaradio je i Fiolić. 

   Ministar, od milja zvani Čobi zbog svoje nadaleko poznate dobroćudne naravi, pritom je u postupku priznao da je kriv i da je svo vrijeme točno znao što radi. I zato ga je, eto, zagrebački Županijski sud posebno nagradio zamijenivši ionako blagu kaznu od godine dana zatvora – neusporedivo manje stresnim radom za opće dobro. 

   Simpatični Čobi tako neće ni sata morati čučati iza rešetaka za tih basnoslovnih 38 milijuna, koliko je ukupno omogućio da se mazne iz džepa poreznih obveznika. Nego će se svaki dan, na dva sata, lijepo prošetati do kakve kancelarije koju mu dodijele, i tako sve dok ne ispuni svoj total od 730 sati. 

  No, jednom ovako lijepom i humanom gestom nije se hrvatsko pravosuđe ovih dana zahvalilo samo njemu, nego i Željku Kerumu. 

   Kerum je, pak, kažnjen tako da će u državni proračun morati uplatiti 10 tisuća kuna za onaj slučaj iz 2009. godine, kada je posao adaptacije dječjih vrtića u Splitu dao ravno u ruke svom dragom prijatelju Ivici Livaji. 

   Šest milijuna kuna gradskog novca, darovanih bez natječaja, a kazna za to – smiješnih 10 tisuća. 

   Neko će reći, hajde, bolje je i ovo nego ono prije kad su sve svinjarije padale u zastaru i kad se velike face ni za što nije kažnjavalo. Ali bojim se da nije bolje. Tada su barem svi znali da kazni nema jer se mafija međusobno štiti. A sada smo, kao, uveli red i odgovornost pred zakonom. Hahaha, nema šta, stvarno jesmo.