Sigurno neće biti puno onih koji će biti posve zadovoljni memorandumom o Ljubljanskoj banci, što su ga jučer prihvatile vlade u Zagrebu i Ljubljani. Najzadovoljniji su oni koji entuzijastično očekuju ulazak u Europsku uniju, i koji bi za taj ulazak platili svaku cijenu, no i oni će prigovoriti što se s dogovorom čekalo do posljednjeg trenutka, jer sve se ovo moglo ovako riješiti i ranije, samo bismo se poštedjeli ove strke i neizvjesnosti… 

   No više je onih koji će memorandum žigosati kao još jednu kapitulaciju i izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Bit će i onih koji se nikako neće moći pomiriti s tim da je Hrvatska naposljetku ipak prihvatila slovensku tezu da je neisplaćena štednja sukcesijski problem ili će, poput nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, zdvajati nad sudbinom prenesene štednje Ljubljanske banke, očito zlorabeći kratko pamćenje hrvatske javnosti. 

   I baš zato će po našem starom običaju u ovoj situaciji opet biti više onih koji će ionako mutnu vodu pokušati dodatno zamutiti, vješto prikrivajući vlastite pogreške iz prošlosti, a koje su i dovele do današnjeg memoranduma. Jer da podsjetimo zaboravne, Hrvatska nije jučer prihvatila da će problem Ljubljanske banke rješavati u okviru sukcesije. To se dogodilo puno ranije. 

  Jadranka Kosor glatko je i bez puno pregovora koncem 2010. pristala da se problem Ljubljanske banke rješava u okviru sukcesije, baš pod okriljem Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, a zauzvrat je od Boruta Pahora dobila suglasnost za zatvaranje četvrtog poglavlja pregovora s EU o slobodnom kretanju kapitala (što je Janša kasnije lukavo iskoristio kao povod za ucjenu Hrvatske i uvjetovanje ratifikacije hrvatskog ugovora prebacivanjem problema Ljubljanske banke u sukcesijski okvir). 

   Bili bismo nepravedni kada bismo sve svalili na Jadranku Kosor. Jer i bivša je premijerka zapravo samo poštovala jedan raniji sporazum – bečki ugovor o sukcesiji – što ga je 2001. prihvatila i potpisala vlada Ivice Račana. U tom ugovoru nalazi se i zloglasni Aneks C na koji se poziva i današnji memorandum, a u kojem piše da će se problem neisplaćene štednje rješavati u sukcesijskim pregovorima u Baselu. Račan je pristao potpisati sporazum o sukcesiji jer je naivno povjerovao u priču o stotinama milijuna dolara Narodne banke Jugoslavije na stranim računima, iz kojih se trebala isplatiti stara devizna štednja. No Milošević se već bio počistio te račune. A kada je Račan shvatio da su devize isparile, bilo je prekasno. 

  Shvativši da je prevaren, Račan je odbijao ratificirati potpisani sporazum o sukcesiji, no onda je to učinio – naravno da pogađate – njegov nasljednik Ivo Sanader već 2004. godine. I time je problem u vezi s Ljubljanskom bankom, odnosno njezinom prenesenom štednjom, bio više-manje zapečaćen. Sve ostalo bilo je samo pitanje vjerodostojnosti. 

   Stoga je Milanovićevoj vladi licemjerno osporavati pravo da zamrzne vlastita potraživanja na ime prenesene devizne štednje. Ionako je riječ, ponovimo još jednom, o štednji koju su štediše Ljubljanske banke prenijele na hrvatske banke, na trošak državnog proračuna, premda u svakom trenutku moramo imati na umu kako postoji i 130 tisuća neisplaćenih štediša za koje ni slovenska ni hrvatska država svih ovih godina nisu učinile baš ništa. Dakle, radi se o potraživanju države, a ne štediša. 

   Vlada je i ranije u toliko slučajeva odustajala od svojih potraživanja, pa su i u ovom slučaju Banski dvori imali pravo odlučiti kako su i odlučili, a hrvatski će birači na sljedećim izborima imati priliku kazati što o tome misle.