Ipak ima naznaka da Hrvatska postaje ozbiljna država. Tek nešto surovija od nehumanog, ali navodno naprednog kapitalizma na zapadu. Ni kod nas uskoro više ništa neće biti besplatno. Ni ono što se do jučer smatralo darom prirode, kao što su gljive ili šparoge. Neće se ni umirati kad se tko sjeti, jer se u Rijeci uvodi jeftinija i skuplja tarifa ukopa, vikendom skuplje, a preko tjedna jeftinije ako je unutar radnog vremena grobara. Pa ko voli nek izvoli. 

  Jest da između gljiva, šparoga i grobarskih usluga naoko nema nikakvih poveznica, ali će se i ona pojaviti do kraja teksta. Treba početi poštenim priznanjem kako u šumi zadnjih godina vlada sve veća i veća gužva. Teško je razlikovati one što beru iz čistog hobija i zadovoljenja vlastitog gurmanskog užitka i one što nalikuju pravim profesionalcima, tumaraju šumama po cijele dane i potkradaju državu, odnosno šumariju, koja na području dolina i bregova predstavlja red, rad i zakon, odnosno ruku porezne uprave na šapama pohlepnih građana Lijepe naše, koja je očito malo manje naša, a malo više njihova. 

  Primjer osobno poznat autoru teksta kaže kako u ovom gradu postoji individua, zovimo je Osoba B, koja već desetljećima bezočno potkrada državu. Po vlastitom priznanju taj lopov ni sam ne zna u koju grupu štetočina spada. Tvrdi da se preprodajom šparoga i vrganja nije bavio, ali poklanjao jest kako se kome sjetio, što je također potencijalni šumski delikt s predumišljajem. Priznaje pobiranje nekoliko stotina šparoga prošlog proljeća, a da nikad nije platio ni jedne jedine lipe. A sigurno je bilo i više. Recimo okruglo pet stotina. Po cjeniku šumarije pola kune po šparogi ide njima, što je dosta, 250 kuna samo prošle godine. Svejedno, Osoba B neće da plati. Prevrtljiv i prijetvoran kakav jest, kaže da se toliko izgrebao po trnju, pao u dvije grabe i jedva se izvukao, poderao Gorotex jaknu i poliester trenirku od Lotta, pa sad namjerava tužiti Šumariju zbog lošeg održavanja posjeda. Ništa ne pomaže. Ne možeš mu objasniti da šparoge rastu u divljini, a šumara nema toliko da urede stazice u cvijeću do svakog grma i putokaz prema svakoj šparogi. 

  Neće ni čuti da Hrvatske šume imaju pad prihoda od 4 posto na prodaji drvene građe i da taj gubitak negdje treba nadoknaditi. Kaže, jebe mi se, nek me uhvate ako mogu. A to uopće nije za šalu, jer ako ga lugar spazi u šumi, može ga pretresti od glave do pete, zaviriti mu u auto i oderati mu kaznu od 1.000 do 7.000 kuna. Ako je budala slučajno kupila šparoge ili gljive na placi, pa onda otišao šetati šumom, bit će mu još gore jer bez računa ne može dokazati odakle mu. Još ga lugar može prijaviti Liniću, a ovaj mu preko porezne uprave iscijediti sve što ima, do posljednjeg vrganja. 

  Reda mora biti i izvan šume. Baš taj Linić ovih dana sprema bankarima preslikati europsku modu, pa ograničiti njihove menadžerske bonuse na jednu do dvije mjesečne plaće. U prijevodu bi to značilo kako će prosječno plaćeni bankar sad imati pravo na »svega« dvije-tri stotine tisuća kuna bonusa ako mu je plaća na nekom prosjeku od stotinjak tisuća kuna. I to bi trebalo smatrati nekim velikim postignućem. Zamislite što bi se dogodilo ako jedan takav, pomalo siromašni bankar, krene u šparoge subotom i tamo ga, nevičnog tjelesnim naporima, strefi kap, pa ga iznenada treba ukopati. Hoće li on to uopće moći financirati? Omanja obiteljska grobnica košta i više od 60.000 kuna, a to više ni bankar ne može tek tako platiti, kamoli prosječno (ne)plaćeni smrtnici s poslom ili bez njega. 

  Kad bi maratonci danas trčali počasni krug obitelj Topalović bi u 21. stoljeću imala dobro uhodan krematorij. Čuvena izjava »Dobar vam je ovaj Pantelija« bila bi zaboravljena, a najveća katastrofa bila bi kad bi netko kod drenovskog krematorija izgovorio sljedeću rečenicu: »Tata spalio onog bankara džabe!« Takva nam je sudbina. Čak i kad se dijeli pravda, ona nipošto nije ista za sve. Nesretnici što u proljeće obilaze šume umjesto baja za smeće dobrano će se namučiti zbog tog suludog nameta od 50 lipa po šparogi. A bankarima neće biti ni približno tako loše kao što zaslužuju.