Baš me zanima kako će nam naši vrli ekonomski analitičari i zagriženi zagovornici neoliberalne doktrine objasniti posljednju vijest iz Švicarske. Ta uzorna kapitalistička država, kolijevka bankarstva i porezna oaza, u kojoj su zbog niskih poreza i blagostanja utočište našle mnoge multinacionalke, odlučila je na referendumu ograničiti isplate astronomskih bonusa i nagrada šefovima i menadžerima u svim kompanijama! 

  Voljom čak 67,9 posto švicarskih birača bankarske i menadžerske isplate ubuduće će blagoslivljati dioničari, a prekršiteljima prijeti kazna u visini šest plaća i tri godine zatvora. Čašu švicarskog strpljenja prelio je Daniel Vasella, koji je za odlazak iz farmaceutskog diva Novartisa trebao primiti čak 72 milijuna švicarskih franaka, što je skoro 60 milijuna eura. Nije pomoglo ni to što je Vasella najprije tvrdio da će svoj »zlatni stisak ruke«, kako se u poslovnom svijetu naziva nakaradni sustav nagrađivanja direktora koji napuštaju kompaniju, darovati u dobrotvorne svrhe, da bi ga se potom u cijelosti odrekao. Referendumsku inicijativu švicarskog poduzetnika Thomasa Mindera potpisalo je 100 tisuća građana, a referendum je – unatoč protivljenju švicarske vlade i parlamenta – prošao u svih 26 švicarskih kantona, uz 46-postotni odziv, što je i za Švicarsku, zemlju izravne demokracije, iznimna rijetkost. 

 I koje će nam, dakle, objašnjenje ponuditi naši »objektivni« bankarski analitičari, vjerne sluge svojih posladavaca? Kako se to Švicarci usuđuju intervenirati protiv volje »nevidljive ruke« tržišta, koje samo sebe regulira? Što je to obuzelo dojučerašnje pravovjerne pobornike ekonomskog liberalizma? Možda duh »socijalizma«, sličan onome što su ga u »protubankarskim« namjerama ministra financija Slavka Linića nekidan nanjušile hadezeovka Martina Dalić i haenesovka Vesna Pusić – a da ga ni premijer iz njegove stranke pritom nije zaštitio! – ne shvaćajući da je njihov koncept nereguliranog tržišta povijesni anakronizam. 

  Nedavni globalni kolaps otkrio je defekt u nepostojanju nadzornog mehanizma u financijskom sektoru, što je naposljetku i gurnulo svijet u recesiju. Izlazak iz krize se pretvorio u rješavanje gordijskog čvora: kako zauzdati pohlepna financijska tržišta i povratiti stabilnost financijskog sektora, ali i osigurati pravedniju raspodjelu troškova krize i smanjenje nejednakosti. 

 Zbog čega je ograničavanje bankarskih bonusa krucijalno? Zato što su se bankari upravo zbog godišnjih bonusa upuštali u rizične financijske vratolomije, napuhujući balon koji je naposljetku eksplodirao, a račun su podmirili porezni obveznici. I nije Švicarska iznimka u nastojanjima da ograniči »kazino kapitalizam«: EU je pred dogovorom o strožim pravilima za banke i financijske institucije, uključujući i ograničavanje bonusa. Slična pravila već poznaju i neke druge države, poput Norveške, dok je s druge strane Atlantika Dodd-Frankovim zakonom još 2010. godine uspostavljena zasebna agencija za zaštitu potrošača od skrivenih bankarskih naknada, zloupotreba i prevara prilikom podizanja kredita, kreditnih kartica i drugih financijskih proizvoda. I naš neoliberalni kapitalizam i pohlepa naših banaka, dakle, hitno zahtijevaju korektiv. U protivnom, zaslužujemo ovo što imamo: ozakonjeni banditizam i pljačku.