Utorak. Kup kralja. El clasico. Ponovni susret dviju najboljih momčadi u povijesti nogometa. Naravno da se gleda. I naravno da se gleda u nekom od skupih sportskih paketa IPTV ili kablovskih televizija. Koje si svi mogu priuštiti. Dakle nikako se ne gleda putem streama na kompjutoru, preko piratskih webova koji kradu plaćene prijenose. 

  Zato je gledanje ugodno, naravno, jer gleda se na plazmi sa zilijunskom rezolucijom, nikako na malom monitoru u rezoluciji 10×6. Zato se vide finese poput brzine kojom neraspoloženi Messi ipak promuva nekoliko igrača i pokaže zašto je i neraspoložen najbolji na svijetu. Nikako to nije neki neidentificirani trup nasađen na grmlje u predjelu gdje bi mu trebale biti noge. 

  Zato se vidi, na primjer, kada Pique skine Ronalda u 16-ercu i zaradi prvi penal za Real. Nikako se ne desi da stream pukne baš u tom trenutku pa da potraga za sljedećim koji radi traje taman do normalnog nastavka igre, kad se promjena slučajno skuži na pol centimetra velikom rezultatu u gornjem lijevom kutu. 

  Zato se desi da se sluša naše, pa makar i iritantne komentatore, koji imaju potrebu utakmicu prenositi kao da su na radiju, a ne na televiziji, ili komentiraju za slijepe i slabovidne. Nikako se ne desi da radi samo jedan od 20 streamova na raspolaganju u jednom dijelu tekme, pa se mora biti osuđen na španjolske komentatore, komada dva. Koji probijaju brzinu zvuka barem jednom u rečenici. 

  Gleda se tako tekmu na plazmi, po mogućnosti isključen iz svijeta koji ometa, nikako na kompjutoru, uključen i u fizički i u virtualni svijet društvenih mreža. Silom, ako ne milom. Jer na plazmi neće biti problema, platio se skupi signal i on će u pravilu doći, no na kompjutoru i nije baš tako, pa će zajednica (koja nema za plazmu i sportski paket) izmjenjivati streamove, rješavati poteškoće i disati ko jedno: za što bolju sliku i po mogućnosti ton. 

  Živio internet.