Negdje tamo u kasno ljeto i ranu jesen 1991. situacija na ratištima bila je tragična za hrvatsku stranu. Svakoga dana na dnevniku su objavljivane informacije da agresor osvaja jedno po jedno hrvatsko mjesto. Srpski su topovi bili na kakvih tridesetak kilometara od Trga bana Jelačića. Situacija je bila dramatična. Otprilike sličan dojam čovjek dobiva kada danas gleda televizijske dnevnike. Samo što danas srećom ne padaju sela već jedna po jedna nestaju hrvatske tvrtke. Uzmimo samo prošli tjedan: DIOKI i DINA su na koljenima, slično je i s Coningom, varaždinskom je Varteksu izmaknut tepih ispod nogu nakon što mu je Levi’s otkazao suradnju, a još uvijek se ne zna hoće li uspjeti Vladin manevar s privatizacijom 3. maj-a. Usto smo saznali da je gospodarstvo prošle godine palo za dva posto. 

  Odgovor Vlade pomalo je čudan. Jer kako razumjeti objašnjenje da je pad od dva posto očekivan kada su prije godinu dana svi ekonomski gurui s Markova trga tvrdili da ćemo 2012. sigurno završiti u pozitivi. Ili kako razumjeti činjenicu da su početkom ove godine odgovorni iz Vlade tvrdili da će rast u 2013. biti 1,8 posto, da bi nakon dva mjeseca to smanjili na 0,7. Da bi na kraju MMF izašao s prognozom da ćemo i u 2013. izgleda ipak opet padati, i to možda čak ponovo za dva posto. Opći dojam polako postaje da se Vlada, posebno njeni gospodarski resori zajedno s premijerom Zoranom Milanovićem, baš i ne snalazi u ovoj gospodarskoj agresiji. Naravno, nije im lako, zemlja se nalazi u nezapamćenoj gospodarskoj krizi za koji oni snose najmanju odgovornost. 

 Je li oko ovog potrebna suradnja vladajućih i oporbe? Iako bi se zaista mogla povući analogija između 1991. i 2013., nekakvo stvaranje Vlade demokratskog jedinstva još se uvijek ne čini potrebnim, iako se polako stvaraju uvjeti da ni to neće biti isključeno. U ovom trenutku možda bi bilo pametno po uzoru na nekadašnji Savez za Europu napraviti konsenzus, odnosno pokušati doći do najmanjeg zajedničkog nazivnika, kada su u pitanju mjere nužne za zaustavljanje slobodnog pada gospodarstva. 

 Mjere za ozdravljenje bit će bolne i zahtjevat će velika odricanja. Stoga je na ovoj generaciji hrvatskih političara da postanu svjesni razine svoje odgovornosti i da pokušaju postići barem minimalni dogovor. HDZ bi se time barem malo iskupio za ono što su radili Vladi Ivice Račana s Rivom i prosvjedima nakon dolaska haških optužnica. Bila je to blago rečeno neodgovorna i bedasta politika koja je Hrvatsku jako skupo koštala. Još bi gore bilo ako bi sada HDZ krenuo koristiti gnjev ljudi zbog gospodarske krize za koju i sam, nakon osam godina vlasti, snosi ogromnu odgovornost. S druge strane, i SDP-u bi bilo bolje da pokuša napraviti nekakav dogovor s HDZ-om sada kada situacija, iako dramatična, ipak nije potpuno bezizlazna. Jer što vrijeme više odmiče to će HDZ za stanje u gospodarstvu biti manje odgovoran.