Momčilo Perišić jedini je istinski pobjednik svih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, odlučio je to u sudačkoj nadoknadi izlazne utakmice Haškog tribunala predsjedavajući žalbenog vijeća Theodor Meron.

Sada još ostaje samo Ujedinjenim narodima, odnosno svima onima koji su sukcesivno potpaljivali balkansku lomaču, i koji još uvijek benzinom gase taj ratni plamen, da ustanove i dodijele odličje generalu kojega su udarcem u okvir gola spasili pred galgama. Možda bi generalni sekretar te međunarodne organizacije koja bi trebala štititi ljudska prava Ban-Ki-moon mogao uskoro o junački Perišićev vrat okačiti Mjesečev orden Srebreničke Ćele kule sa zelenom lentom i deset tisuća lubanja?

I odmah nakon svečane dodjele u Sarajevu odletjeti zajedno se s Momčilom momčiti u Zagrebu. I na središnjim trgovima i ulicama hrvatske metropole dodatno ga uzvisiti Ordenom Igre deset tisuća eksplozivnih zvončića. Onih koji su, između ostalih žrtava, tog nimalo veselog ratnog svibnja 1995. u srce pogodili tadašnjeg novinara Novog lista Damira Bebića i pokušali slomiti krila bijelom labudu svjetskog baleta Almiri Osmanović.

Vjerojatno bismo Theodoru Meronu djelomično i oprostili što je Perišića okitio čojstvom i junaštvom, iako je dotični sve samo ne Mandušić Vuk, da takvim svojim pravorijekom nije zapravo amnestirao Slobodana Miloševića i njegovu politiku od odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid u BiH. I još gore, da se takva pogrešna sudačka odluka ne pokušava pravdati i kompenzirati vaganjem i uspoređivanjem s oslobađanjem generala Gotovine i Markača.

Takvom inverzijom pravednosti, prava i povijesti teza o Haškom sudu kao političkom čimbeniku može samo monstruozno perpetuirati, kao i u svakoj prosječnoj nogometnoj farsi, u svoju suštinu, kriminal odjenut u toge ili obuven u kopačke, svejedno. Nije Meron John Lennon pa da nakon krvave balkanske epopeje zapjeva i za pojas zadjene melankoličnu »Imagine«. (Imagine there’s no heaven/It’s easy if you try/No hell below us/Above us only sky/ Imagine all the people living for today…)

Nažalost, već odavno nismo sanjači koji misle da ih u pobratimstvu lica u svemiru ima još takvih. Meronove presude samo govore ono što su Lennonovi stihovi još davno prorekli. A njegova sudbina, kao i ona tisuća i tisuća žrtava ovih besmislenih ratova kojeg ni Haag, ni takozvani demokratski svijet ni u završenom pledoajeu kroz Meronovo trbuhozborstvo nisu demantirali, potvrđuje samo jedno: Istina i pravda nisu od ovoga svijeta.

Stoga se uistinu, baš kao što je to izazavši na slobodu poručio i general Gotovina, valja okrenuti budućnosti. Meron je za razliku od Lennona doživio duboku starost. No kada se o njemu budu snimali filmovi, ako budu, on sasvim sigurno neće biti glavni lik ove holivudske priče za čiju je ekranizaciju možda neki promoćurni producent već otkupio prava.

Bez obzira na to, jasno je da ICTY-ju i haškoj sudnici pripadaju Oscari za scenografiju, kulise, specijalne efekte i maske. A budući da Meronu nikako ne može pripasti Zlatni kipić za najboljeg glumca, ostaje mu samo utješna nagrada.

Nobelova nagrada za mir.