– A šta smo to krivo rekli? 

  – Pa ono da je on rekao kako nitko nema pravo minirat projekt izgradnje terena za golf na Srđu, jerbo je »alternativa projektu da će investitori tužiti Grad Dubrovnik ili Republiku Hrvatsku i zasigurno će prema međunarodnom pravu dobiti masnu odštetu«. 

  – Nego tko je to rekao: pokojni Ruđer Bošković? 

  – Evo da ti pročitam demanti iz Grčićevog ministarstva: »Sudjelujući na panel diskusiji o poticanju investicija, održanoj u Splitu u sklopu ProInvesta, prezentacije ključnih mjera Vlade RH za poticanje investicija i restrukturiranje gospodarstva, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Branko Grčić govorio je o stvaranju stabilnog pravnog okvira i osiguranju uvjeta za potpunu sigurnost investitora kako bi se izbjegli sporovi koji bi nanijeli financijsku štetu Republici Hrvatskoj. Nemamo što dodati toj izjavi koju je jučer – ne govoreći o konkretnom projektu – iznio tokom višesatnog razgovora s poduzetnicima i obrtnicima s područja četiriju dalmatinskih županija.« 

  – Nego o kakvom je projektu govorio: o apstraktnom? A šta ćemo s ministrovim spominjanjem Grada Dubrovnika kao mogućeg tuženika? Šta ćemo s njegovim davanjem za pravo investitoru koji je »mukotrpno kupovao parcelu po parcelu i tako potrošio 40 milijuna eura, čime je usput i obogatio neke ljude«? I šta ćemo s nezgodnom činjenicom da je Grčić sve to kazao odgovarajući na vrlo konkretno pitanje dubrovačkog ugostitelja i člana Hrvatske udruge poslodavaca Ivana Rudenjaka: »Kako je moguće da grupica od petnaestak mladića koji sebe nazivaju zelenima, a koje plaća tko zna tko, može minirati projekt od milijardu i pol eura u Dubrovniku?« 

  – Šta ja znam šta ćemo?! Vidiš da se nakon ministrove »apstraktne« izjave digla frka i da nam po novinama trust mozgova objašnjava kako Hrvatska, u slučaju da propadne projekt Golf-parka Dubrovnik, ne bi trebala platit odštetu, ali da bi to rastjeralo sve strane investitore. 

  – A vidim i da Globus preko cijele naslovne plakatira »ispovijest najbogatije Hrvatice« Maje Ruth Frenkel, nakon koje bi svi što se protive njezinom obiteljskom projektu apartmanizacije i golferizacije Srđa valjda trebali zanijemit od strahopoštovanja, jer gospođa »ruča s Clintonom, Blairom i Zuckerbergom, ima privatni avion, naučila je hebrejski, a prijatelji su joj George Clooney i Bono«. Jebote, još će Bono u duetu s Milom Hrnićem zapjevat »Sad sam opet svoj na svome«… 

  – I to uz klavirsku pratnju Ive Josipovića. 

  – Pa vidiš da Dragutin Lesar traži da se predsjednik upetlja i da nakon road showa petorice ministara sazove izvanrednu sjednicu Vlade. 

  – Jesi li ti pri sebi? Kako će predsjednik države sazivat sjednicu Vlade? 

  – Onako kako mu to dopuštaju njegove ustavne ovlasti. 

  – Bilo bi onda dobro da Josipović na tu izvanrednu sjednicu pozove i onog dubrovačkog ugostitelja nakon čijeg se pitanja Grčiću i zakuhala ova tarapana. 

  – A šta će Ivan Rudenjak radit na sjednici Vlade? 

  – Isto što i Josipović. Kukat će kako u Hrvatskoj umjesto kulture rada postoji samo kultura kukanja. 

  – Ne razumijem kakve to veze ima… 

  – Jesi li čuo kako je Josipović u Institutu za inovacije oprao cijenjeno hrvatsko pučanstvo, kazavši da je »naša velika boljka u kulturi kukanja« i da je »većina spremna više kukati nego raditi«? 

  – Naravno da sam čuo. 

  – I šta kažeš? 

  – Ništa. Prešutno pozdravljam sve što on kaže. Jer ja, kao i većina Josipovićevih glasača, ništa ne radim, već samo čekam da me moj predsjednik prozove zbog nerada. Ma ne da nisam vrijedan, nego sam potpuno bezvrijedan! 

  – Vidim: uvrijedili smo se… 

  – Ne, nisam. Šta bi me tu imalo uvrijedit?! Ako Josipoviću nije neugodno što je izabran većinom glasovima većine kukumakavaca i neradnika koji obitavaju u ovoj zemlji i održavaju njegov rejting, zašto bi i meni bio neugodnjak što kradem bogu dane, pa na izborima i u anketama dajem svoj glas svome predsjedniku?! Ali kakve veze ima predsjednik kukajuće Hrvatske s tim dubrovačkim gostioničarem? 

  – Pa i Rudenjak je na ProInvestu u Splitu rekao da je »nezaposlenost u Hrvatskoj čista laž jer ljudi ustvari ne žele raditi«. I zar onda ne bi bilo i logično i dolično da na toj izvanrednoj sjednici Vlade Rudenjak i Josipović zajednički odverglaju to što imaju o neradničkoj većini u zemlji Hrvatskoj?! 

  – A pritom ne znaš koga od njih dvojice više pogađa taj svehrvatski nerad: gostioničara koji nema koga zaposlit ili predsjednika koji nema kome dat ostavku? 

  – Kako misliš: nema kome? 

  – Pa vidiš da misli kako smo toliko lijeni da mu ni ostavku ne bismo prihvatili?! On misli da ne bismo ustali ni kad bi nam zasvirao himnu… 

  – Koju himnu? 

  – Hrvatsku, u Josipovićevom aranžmanu: »Lijena naša domovino, oj kukačka zemljo mila…«