Na puno je načina situacija u zemlji složenija nego što je bila za vrijeme koalicijske Vlade koju je od početka 2000. pa do kraja 2003. vodio Ivica Račan. Istina, Hrvatsku su tada potresali prosvjedi zbog haških optužnica, koji možda zaista i jesu u jednom trenutku imali dovoljan zamah da sruše Vladu.

Ali gospodarska se situacija popravljala, a gospodarski je rast bio stalan, financiran vanjskim zaduživanjem koje sada dolazi na naplatu. Međutim, zemljom je ipak vladao određeni optimizam osnažen uvjerenjem da su siromašne ratne godine definitivno iza nas. Činilo se da samo trebamo riješiti haški tribunal, izgraditi autoceste i ući u EU, nakon čega ćemo konačno početi normalno živjeti. 

   Međutim, sve nije išlo po tom planu. Sada je situacija puno lošija. Na sreću nitko, barem zasad nitko uvjerljiv, nema namjeru destabilizirati ili rušiti Vladu na ulici. Haag je kao što znamo riješen na opće zadovoljstvo, a za par mjeseci ulazimo u EU. Ali nam je zato s druge strane gospodarstvo na koljenima, a svi ekonomski pokazatelji dramatično loši s tendencijom da budu još gori. Međutim, čini se da čelnici vladajuće koalicije ni sami nisu svjesni u kakvoj se dramatičnoj gospodarskoj situacija nalazi zemlja kojoj su na čelu.

  Jer kako inače objasniti način na koji komuniciraju dvije vodeće stranke Kukuriku koalicije. Od poreza na nekretnine preko zakona o prekršajima do minusa na računima, od Milana F. Živkovića, »maloga koji mora otići«, preko medijskih spinova o nezajažljivom HNS-u pa do Linića koji ne čita knjige o ekonomiji. Međusobna su šamaranja sve češća i sve bizarnija. 

   Nije ni neko objašnjenje da se sve to radi zbog lokalnih izbora. Pa SDP i HNS gotovo svugdje na izbore izlaza sa zajedničkim listama. Pa ovakve svađe ne da ne jačaju onog partnera koji javno ili neslužbeno opanjkava drugog, nego dodatno oslabljuje zajedničke izglede na lokalnim izborima.

Neće biti neka velika šteta ako Kukuriku na lokalnim izborima prođe lošije nego što njegovi lideri očekuju. I tako se nakon njih pobjeda redovito proglašava na svim stranama. Neće biti ni neka tragedija ako se i na europskim izborima ne pomete HDZ kao što to neki očekuju. Iako je to prvi puta da biramo zastupnike u njega, europski je parlament još uvijek manje važan od nacionalnog. 

  Ali problem je u tome da Kukuriku ovakvim bizarnim svađama sve više gubi kredibilitet pred građanima od kojih se samo 17 godina od završetka rata očekuju nova teška odricanja. Kako Milanović i društvo mogu očekivati od građana da pristanu na radikalno stezanje remena ako se njih pet-šest u Vladi koji se bave gospodarstvom ne mogu dogovoriti ni jesu li se dogovorili da se uvede nekretninski porez ili smanji dopušteni minus. Ako Vlada zaista želi da ljudi pristanu na neophodne bolne mjere minimum pristojnosti bio bi da se oko njih prvo uspije dogovoriti sama sa sobom.