Nije neobično da vladama pada popularnost, naročito na početku mandata, onda kada je najteže i kada se donose najbolnije odluke. Prvi dio mandata najčešće je rezerviran za svjesno žrtvovanje vlastite popularnosti kod građana, ne bi li se potkraj mandata, prije sljedećih izbora, počeli nazirati prvi rezultati provedenih reformi.

Tako je postupio i Mario Monti u Italiji odmah po dolasku na vlast, premda je upravo postao najveći gubitnik talijanskih izbora.

Talijani su na biralištima odbacili njegovu politiku štednje, ali samo zato što u međuvremenu od Montijeve politike nisu osjetili nikakvo poboljšanje. Monti je bio na vlasti svega godinu i pol dana, premda je upitno bi li u Montijevom slučaju i na dulji rok bilo drukčije. 

   I u Sloveniji je Janez Janša objavio rat javnom sektoru odmah po izboru za premijera prije godinu dana, kada je njegova vlada donijela oštar paket mjera štednje. No Janšin udar na javnu potrošnju, čini se, ipak je bio prežestok.

U Americi se sustav razlikuje, no cilj je isti. Američki predsjednici obično osvajaju dva mandata, tako da im prvi mandat najčešće prođe u produljenoj predizbornoj kampanji za osvajanje drugog mandata, a »povijesne« i »prijelomne« odluke, po kojima će ih upamtiti, ostavljaju za drugi mandat. Zbog ustavnog ograničenja broja mandata tada više ne moraju kalkulirati s ponovnim izlaskom na izbore. 

Doduše, vlada je počela raspravu o donošenju novog zakona o radu, no riječ je samo jednom u moru hrvatskih problema. Na gotovo svim drugim područjima tamo smo gdje smo bili prije godinu i pol dana. 

   Tapkamo u mjestu. Umjesto djelotvorne reorganizacije državne uprave, kako bi se povećala ukupna učinkovitost države – čime bi se pomoglo i gospodarstvu i investitorima – vlada je radije pribjegla jeftinoj i danas u svijetu uglavnom prevladanoj mjeri linearnog rezanja plaća, iako će to rezultirati padom BDP-a u dvostruko ili čak trostruko većem iznosu od ušteda! 

  Vlada, zabavljena rejtinzima i opterećena unutarkoalicijskim sukobima, ne radi svoj posao ni kada je riječ o reformi mirovinskog sustava, zdravstva, prevažnoj reformi obrazovanja i visokog školstva, zatim sudstva, jalovoga teritorijalnog ustroja, neodrživog sustava stranačkog upravljanja javnim poduzećima… 

   Ondje gdje je najtvrđe i gdje su otpori najjači još nije zaorana ni prva brazda. Suvišno je podsjećati da bez svega toga Hrvatska ne može računati na skori izlazak iz krize, oporavak gospodarstva i rast zaposlenosti. Ozbiljne reforme bez potpore javnosti i partnera bit će sve teže provesti. Jer već smo pred novim izborima.