Ali, državna uprava dobro je postupila kada je odgodila primjenu zakonskih odredbi o dvojezičnosti ili dvopismenosti, kako vam drago. Koliko god pitanje ćirilice pokušavali prizemljiti na lingivističko-pravnu raspravu, ili pak proglasiti pukim spinom kojim se zamagljuju suštinska pitanja naše svakidašnjice, ne treba zanemariti ni emocionalne reakcije, baš kao što na koncu valja uvažiti racionalne argumente. 

   Stoga je i razumljiv oprez ministra Bauka kada govori o datumu kada će ploče biti postavljene, jer dan-dva, tjedan ili mjesec nije oglavu. Najgore što se u Vukovaru može dogoditi je da bilo kojim potezom državna administracija pogorša ionako složenu situaciju.

Građenje povjerenja među Hrvatima i Srbima, razumljivo, u tom je ratom najpogođenijem dijelu Hrvatske još uvijek glavna preokupacija vlasti, ali i svih onih koji tamošnjem stanovništvu žele dobro. 

  Nije ćirilica nebitna, ali u ovih 15 godina od mirne reintegracije u kojima su pomaci u izgrađivanju suživota minimalni i najmanji korak unazad značio bi barem još toliko godina koje će pojesti skakavci. Zavodiljiva je, ali i opasna teza, da bi bilo bolje da je Vukovar vraćen Hrvatskoj oružanom borbom.

Oni koji misle da bi, bez obzira na neslućene ratne žrtve, danas situacija bila »čistija« činom vojne pobjede i svođenjem jednog od naroda na status nacionalne manjine, varaju se. Tada naprosto nitko nije mogao znati kako bi ta bitka završila. I još manje kakve bi reprekusije imala za današnji položaj Hrvatske na međunarodnoj sceni i njezin ulazak u europske i atlantske integracije. 

   Nema ni slova ni pismena koje je vrijedno ljudskog života. Bez obzira koliko će riječi ministra Bauka da je uvođenje ćirilice »civilizacijski i dobar potez kojim se dokazuje da Hrvatska postaje još jednim korakom pravna država i država svih svojih građana, te time ispunjavamo ono što je predsjednik Tuđman započeo mirnom reintegracijom«, biti s oporbene strane i protivnika dvojezičnosti proglašavane skarednim, one su suštinski na tragu Tuđmanove realne politike u ratnim uvjetima.

Uostalom, da je vjerovao kako je to moguće, sigurno i bezbolno, vojno i politički izvesti, zar i on sam ne bi istodobno zapovijedio »Oluju« i u istočnoj Slavoniji 4. kolovoza 1995. godine? 

  Stoga pozivanje na Franju Tuđmana nije puka ekvilibristika i vraćanje loptice ministra uprave političkim oponentima koji žele i danas otvorena pitanja rješavati oružjem, što im prvi hrvatski predsjednik sasvim sigurno ne bi odobrio.

Baukova teza da je Domovinski rat završio 16. studenog prošle godine oslobađanjem hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz haškog pritvora, dakle kao završni čin mirne reintegracije koju je i Tuđman prihvatio, sigurno će izazvati polemike sa svih strana.