Odluka o linearnom smanjenju koeficijenata za sve korisnike proračuna za tri posto zapravo nije ništa posebno, pogotovo kada je smjestimo u šire europsko okružje. Budimo iskreni, ovdje je riječ o – u odnosu na zemlje koje su sličnoj financijskoj kondiciji – blagom rezu. Evo, recimo, u susjednoj je Sloveniji Janez Janša predlagao linearno kresanje plaća za čak 15 posto, iako su se njegove škare onda zadovoljile upola manjim iznosom, premda ne smijemo zanemariti da mjere štednje u Sloveniji nisu poštedjele skoro nijednu društvenu skupinu ili sektor: umirovljenike, zdravstvo, obrazovanje, kulturu… 

   U drugim je državama – kako bankrotiranim državama europskog juga, tako i bivšim tranzicijskim državama odavde do Baltika – bilo slično, ako ne i gore. Smanjenje plaća za tri posto zacijelo nije drastična mjera. 

  No ipak postoji nešto po čemu će ova odluka Kukuriku vlade ući u anale recesijske Europe. Iako su, dakle, mnoge europske vlade posegnule za sličnom mjerom, samo je hrvatska vlada donijela takvu odluku i ne pokušavši dobiti suglasnost socijalnih partnera. 

   Čak se i otvoreno neoliberalna slovenska vlada tjednima natezala sa svojim sindikatima ne bi li ih uvjerila u opravdanost rezanja plaća. U ostalim europskim zemljama jednostavno je nezamislivo da vlada posegne za takvom mjerom bez ikakvih konzultacija sa sindikatima i poslodavcima, a kamoli bez ozbiljnih pregovora u kojima bi se sindikate pokušalo uvjeriti u neizbježnost rezanja plaća. U Njemačkoj, recimo, vlada Angele Merkel nedavno je u mukotrpnim pregovorima morala potražiti suglasnost sindikata čak i za odluku o šestpostotnom povećanju plaća. Slični standardi vladaju i drugdje. 

   No u Hrvatskoj očito vrijede neki drugi uzusi. Kukuriku je vlada još jednom iskazala otvoreni animozitet prema ideji socijalnog dijaloga i konsenzusa, premda bez tog konsenzusa nema ni izlaska iz krize. Komesarski poručivši kako se radi »o odluci vlade o kojoj se ne pregovara«, Banski su dvori svjesno zanemarili razorne posljedice što bi ih jednostranost ove odluke mogla imati na ionako mizernu kulturu socijalnog dijaloga u ovoj zemlji, tim više što nas očekuju nove slične odluke. Kobna se spirala štednje u nijednoj europskoj zemlji još nije zaustavila samo na ovome… 

  Štoviše, ne samo da vlada od sindikata nije zatražila suglasnost, nego je, naprotiv, optužila sindikate da su sami krivi za smanjenje koeficijenata!? U tim optužbama prednjači Mirando Mrsić, ministar koji je lani obećavao da smanjenja plaća neće biti. Upravo je Mrsić sa sindikatima trebao pregovarati o već ukalkuliranim proračunskim uštedama i izmjenama kolektivnih ugovora, no onda se vlada, prije no što se Mrsić i pokrenuo, odlučila za jednostrani akt. Mrsić sada ponovno obećava da je ovo zadnji put, no Milanovićeva se vlada ovdje susreće s ozbiljnim problemom svoje vjerodostojnosti, jer tko još uopće vjeruje ministru Mrsiću i njegovim obećanjima? 

   Iako takve mjere obično vode k javnom buntu i produbljivanju krize, Vlada zasad ne očekuje prosvjede. Prosvjede nije očekivao, u to se možemo kladiti, ni Janša, koji sada ipak broji svoje zadnje dane u premijerskom uredu dok mu zombiji, kako ih je nekidan nazvao, uporno bubnjaju pod prozorom, podsjećajući ga da je vrijeme isteklo. Na prosvjede sigurno nije računao niti bugarski premijer Bojko Borisov, u što se premijer Milanović prije nekoliko dana prilikom svog posjeta Sofiji mogao i osobno uvjeriti. No Borisov već danas više nije premijer.