Gledati danas kako vlasnik splitskog Konstruktor inžinjeringa Željko Žderić izlazi pred TV kamere i izjavljuje da se »spreman odreći vlasništva« nad splitskom građevinskom tvrtkom samo da se izbjegne stečaj i da se spasi njegovih sirotih 1.200 radnika, to je isto kao trpjeti da ti se pljuje u lice i šutjeti. 

   Mislim da se samo tako mogao osjećati svaki pošteni građanin koji je gledao kako se hrvatski građevinski tajkun preko televizije pokušava pravdati s Linićem i najavljenom likvidacijom, onako vrlo miran, u pozi poštenjačine, skrušen i čist ko suza, kao da ne zna i ne razumije zašto ga se nevinoga ovako okrutno blati i progoni. 

   Jer Žderić sigurno nije janješce kakvim se prikazuje, nego prototip manipulatora koji je u ovih 20 godina – za svoj brk – iskoristio sve divne čari devijantne hrvatske tranzicije. I kojemu se, naravno, kao i cijelom njegovom soju, uvijek fućkalo i za radnike, i za državu, i za poslovni moral. 

  I s Konstruktorom je sada gotovo. Dužan je milijune i milijune. Svaka kvaka mu je pod bankarskom hipotekom. Radnici bez plaća sedam mjeseci, porezi neplaćeni, gradilišta zatvorena. Mutež je ipak došla do kraja, kao što uvijek mora doći, samo je pitanje koliko će leševa za sobom ostaviti. A leševi hrvatske privatizacije već odavno leže svuda naokolo, pad Konstruktora samo je dio procesa raspadanja tih Potemkinovih sela koji se mora odigrati do kraja. 

   Jasno da se nitko više ne čudi nijednoj novoj mračnoj slici iz toga albuma. Takav je naprosto bio obrazac, a na obrazac su se planski uštekali svi ti politički umreženi predatori nacionalnog i lokalnog ranga kojima ništa nije bilo neugodno i koji su skoro svi, uza svo to »nezastarijevanje pretvorbenog kriminala«, izmigoljili bez kazne, kao neretvanske jegulje. I nema većeg vica od toga da je samo Kutle za taj kriminal nešto osuđen, a čak ni do njega se ne može jer je lijepo zbrisao preko granice. 

   Sa svime time smo, dakle, pomireni, budući da nema druge, samo se nestabilan čovjek ne miri s onim što je nepromjenjivo, a sigurno se neće promijeniti to da će naša djeca i unuci morati poplaćati sve te njihove silne račune do najzadnje lipe. 

   Ali izigravati uzvišenu antičku žrtvu koja daje krvi ispod vrata za svoje radnike »i njihove obitelji« nudeći svoje »vlasništvo« u Konstruktoru za otkup njihove zlehude sudbine – to je ipak malo previše ljigava rola da ju se gurne pod nos čak i ovoj vrlo mirnoj i strpljivoj javnosti. 

  Ja sam slučajno u svojti s bračnim parom arhitekata iz Splita, koji su početkom 90-tih radili u Konstruktoru i koje je Žderić tada, zajedno sa svima ostalima, nasanjkao kao prave naivce: staro poduzeće je strovalio u stečaj, a sve što je zdravo prebacio u Konstruktor inženjering i tako ga »privatizirao« u svoju korist. I onda mu je krenulo. 

   Za tu »pretvorbu« lani je, reda radi, osuđen na neku smiješnu sitnicu. A ostalo je povijest: namješteni državni natječaji za moćnog dvorskog graditelja, teški milijuni koji su curili iz državne kase, poslovne ucjene i najviše političko pokroviteljstvo koje je dopuštalo da se obaveze ne podmiruju. 

   I sada bi se Žderić odrekao »vlasništva«! Kako velikodušno i plemenito kad Konstruktor više ne vrijedi ni pišljiva boba, a pravo vlasništvo je deponirano tko zna gdje!