Ivo Josipović može biti miran, a s njim i Hrvatska, ovakva kakva jest – stabilna ali nepročišćena. Očita naklonost birača predsjedniku-pomiritelju, čovjeku koji se voli dopasti a ne voli zamjerati, znak je da ljudi žele stabilnost umjesto svađa, i naznaka da će zemlja nastaviti dosadašnjim putem nedovršenih poboljšanja i poluispunjenih obećanja. 

   Josipović je protekloga tjedna najavio kandidaturu za drugi mandat. Neki su se mediji tome podsmjehnuli, tvrdeći da je preuranjena. Ali nije; predsjedničke se ambicije ne ostvaruju navrat-nanos. Josipović to dobro zna; ta on je osobno, još davne 2008, programatskim intervjuom o »novoj pravednosti« najavio prvu predsjedničku kandidaturu. 

   Na obzoru Josipović nema dostojnoga protivnika. HDZ-ovi kuloari prije nekoliko su mjeseci natuknuli kako bi mu stranka mogla pokušati parirati s Kolindom Grabar-Kitarović. Ta se zamisao učinila zanimljivom, no pitanje je bi li danas sama Grabar-Kitarović mijenjala vlastitu, poštovanja dostojnu karijeru u NATO-u i međunarodnoj diplomaciji, za povjerenje sumnjive stranke koja posrće po maglama vlastite močvarne prošlosti, uskrsujući političke vampire iz svojih mrtvačkih kovčega. 

  A pitanje je, također, bi li ovakav HDZ, s Milanom Kovačem kao povratničkom zvijezdom, za predsjedničku kandidatkinju htio liberalnu političarku iz boljega dijela Sanaderova nasljeđa. 

   HDZ-ovo pijanstvo alkoholom prošlosti, dakle, radi za Josipovića. SDP zasigurno neće imati interesa suprotstavljati mu novog kandidata, jer – ma koliko se novine upinjale pronaći svađu Josipovića i Milanovića – njihove politike uistinu se ne razlikuju: izrazito račanovske, obje zaziru od vodstva, i obje robuju kontinuitetu. Nezavisni kandidati, gotovo je posve sigurno, nemaju nikakvih šansi, i ne samo zato što nikakvoga pažnje dostojnog nezavisnog nigdje nije ni vidjeti. 

   Kako sada stvari stoje, dakle, Josipović će mirno uploviti u drugi predsjednički mandat. Govori li to da je zemlja zadovoljna sobom, da joj godi stabilnost, staloženost i suzdržanost koje Josipovićev karakter nastoji projicirati i na nacionalnu politiku? Da je njegov slogan »nova pravednost« ostvaren? Ili je na dobrome putu da ga u drugome mandatu konačno i ostvari, pa će mu birači tu mogućnost i priuštiti? 

  Stroži promatrač svakako će ocijeniti kako od »nove pravednosti« nije ostvareno ništa: socijalne razlike u najmanju su ruku ostale iste; za cijeloga Josipovićeva mandata kriza sustavno uništava zemlju, a on samo mlako apelira; za one koji je nisu dobili prije Josipovića, poslijeratna pravda nije ostvarena ni nakon što je preuzeo Pantovčak; odnosi sa susjedima ne valjaju; Josipović jest zaslužan za nezastarijevanje privatizacijskoga kriminala, ali proces pravosudno nije ni dotaknut… Josipović, riječju, Hrvatsku nije učinio pravednom. Ali u tome i jest tajna njegova uspjeha: on samo simbolizira, on ne stvara bolju zemlju. Poput Tuđmana, i Josipović je predodžba, ne i stvarnost – ali tko je u nas ikad mario za stvarnost? Ivo Josipović, svjetovni svećenik Hrvatske – tješi, ali ne popravlja.