Nitko ozbiljan ne može reći da je bitka protiv ekonomske krize dobivena, ni u Hrvatskoj, niti u EU. Štoviše, vjerojatniji je nastavak recesije i tijekom ove godine. Glavni krivac tome je neoprezna politika stroge štednje koju provodi većina od 17 članica eurozone, a po njihovom naputku i Hrvatska
Ni pet godina nakon početka ekonomske krize nitko ozbiljan ne može reći da je bitka protiv nje dobivena, ni u Hrvatskoj, niti u EU. Štoviše, vjerojatniji je nastavak recesije i tijekom ove godine. Glavni krivac tome je neoprezna politika stroge štednje koju provodi većina od 17 članica eurozone, a po njihovom naputku i Hrvatska. To nedvosmisleno pokazuju službeni statistički podaci za 12 ključnih zemalja europske monetarne unije (eurozone), UK i SAD, u razdoblju od 2008. do kraja 2012. godine. Iz tih je podataka očito da su se gospodarski oporavile samo tri države. Razinu bruto domaćeg proizvoda (BDP) koju su imale prije krize, uspjele su dostići i prestići jedino SAD, sa 3,1 posto rasta u odnosu na 2008. godinu, Njemačka (2,5) i donekle Francuska, sa zanemarivih 0,3 posto. Dvanaest članica eurozone prosječno je izgubilo 1,5 posto BDP-a, a najviše Italija (5,6) i Španjolska (5 posto). U Hrvatskoj je još gore. Ona ima 11 posto manji BDP nego prije krize. Znakovito je da Amerika, kao predvodnik u oporavku, nije izvodila strogu štednju, već je povećala proračunsku potrošnju, odnosno poticaje. Članice eurozone su otišle u suprotnom smjeru. Što su više štedjele i kresale, to su u pravilu imale veći gospodarski pad. Isprva su povećavale proračunske poticaje i tijekom 2010. uglavnom su se izvukle iz recesije. Potom su prionule uz kresanje, kako bi rasteretile gospodarstvo i povećale konkurentnost. No, rezultati su porazni. Italija, primjerice, preklani je ostala bez rasta, a lani je gospodarstvo palo za 2,3 posto. Ako ne daje rezultate, zašto se stroga štednja uopće provodi? Podaci koje je prikupio talijanski ekonomist Roberto Tamborini pokazuju da je sedam od 12 promatranih članica eurozone 2008. godine imalo javni dug manji od 60 posto BDP-a. Ako je Italija bila dvostruko zaduženija od njih, pa je morala o tome voditi računa, nejasno je zašto su je nekritičkom kresanju morale slijediti i ostale države. Naime, dogodilo im se nešto što nisu očekivale. Javni dug zemalja eurozone na kraju 2012. prosječno je skočio za 14 posto u odnosu na 2009. godinu, djelomice zbog pada BDP-a. Italija, Francuska, Belgija, Finska, Austrija, Grčka, Portugal i druge države borile su se protiv duga, a danas su zaduženije nego prije. Logično je pitanje zašto je u eurozoni samo Njemačka imala očite koristi od mjera štednje. Te mjere ne stvaraju veliku štetu ako postoji gospodarski rast. Njemačku taj rast nije zaobišao, jer svoju konkurentnost nikad nije ni izgubila. Iz jednogodišnje recesije je izašla ponajprije zahvaljujući povećavanju izvoza – ali ne u EU, nego na druge kontinente, na kojima nema krize. Međutim, ako je kriza uporna, mjere stroge štednje postaju samoporažavajuće jer potiču i produbljuju recesiju, što je ekonomist J. M. Keynes zaključio još prije osam desetljeća. Ako neka država smanji svoju javnu potrošnju za samo 1 posto BDP-a, može doživjeti pad BDP-a čak od 1,7 posto, izračunali su nedavno stručnjaci MMF-a. Rezultat te samoporažavajuće politike jest sve veća nezaposlenost, nesigurnost građana i neizvjesnost. No, nema naznaka da će kormilari u EU, pa ni u Hrvatskoj, otvoreno preispitati kurs svoje plovidbe. Većina građana, naime, sve to strpljivo podnosi, a mnogi mladi pakiraju kufere. Jedino je pitanje – tko će ih dočekati raširenih ruku.
