Bio je to za još jedan »fantastičan dan« za Boruta Pahora i Jadranku Kosor. Točno godinu dana nakon što su u Trakošćanu dogovorili arbitražni sporazum, na obali Bohinjskog jezera objavili su kako su riješili i problem Ljubljanske banke.

Zaradili su i pljesak turista koji su se zatekli na obali predivnog jezera, no pokazalo se da je »rješenje« što su ga Pahor i Kosor sklepali na Bohinju samo jedna velika iluzija. 

   Štoviše, čini se da je upravo premijerka Kosor, prihvativši na Bledu rješavanje pitanja Ljubljanske banke »u sukcesijskom okviru«, u zamjenu za slovensko zeleno svjetlo za zaključenje hrvatskih pregovora, Sloveniji dala ključan argument za združivanje problema Ljubljanske banke s procesom ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora, a onda i za ucjenu Hrvatske.

Proteklo iskustvo kazuje nam kako je puno lakše »riješiti« problem na papiru, u opuštenoj atmosferi državnih vila, iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti. No kada u ispravnost rješenja treba uvjeriti javnost i parlament, nastaju problemi. 

   Dogovor je lakše postići, nego ga kasnije politički preživjeti. 

   Iskusio je to na svojoj koži i pokojni Ivica Račan, koji je početkom prošloga desetljeća s isto tako pokojnim Janezom Drnovšekom također »riješio« problem Piranskog zaljeva znamenitim slovenskim teritorijalnim »dimnjakom« kroz hrvatsko more, zbog čega je bio žigosan kao nacionalni izdajnik. 

  Nije mu koristilo ni to što su tada uz problem granice u paketu riješeni i ostali bilateralni problemi – pa i problem Ljubljanske banke – što se kasnije često namjerno zanemarivalo. 

   Paradoksalno je da ni strpljivi Drnovšek, iako je za Sloveniju zamalo izborio nešto što Slovenija ne bi mogla dobiti na nijednom međunarodnom sudu, kod svoje nezajažljive nacionalističke opozicije nije prošao puno bolje. 

   Siguran sam kako je i premijer Račan u ono vrijeme bio uvjeren kako je došao do prijedloga koji nikome ne šteti, koji je i u hrvatskom interesu i koji je izdrživ, kao što to danas misli i Vesna Pusić za svoj preksinoćnji dogovor s Karlom Erjavcem. Međutim, Račan je bio u krivu. U korisnost svog tajnog dogovora s Drnovšekom nije uspio uvjeriti ni vlastitu koaliciju, a kamoli destruktivnu opoziciju. 

   Kao što je i premijerki Kosor 2010. jedino bilo važno zaključiti pregovore na vrijeme, pa je za ostvarenje tog cilja bila spremna na sve, i ministrica Pusić danas pred sobom ima samo jedan jasan cilj – ulazak Hrvatske u EU. Sve ostalo podređeno je tom cilju. 

  Iako zbog obostrane diplomatske diskrecije još ne znamo detalje njezina plana za Ljubljansku banku, rješenje mora za obje strane predstavljati časni izlaz iz sadašnje pat pozicije.

No dok ministrica Pusić govori o »izdrživom« i »inovativnom« rješenju – a znamo da na »inovativnim« rješenjima najviše inzistiraju oni koji imaju malo pravnih argumenata – Erjavec samouvjereno tvrdi kako je »Slovenija ostvarila svoje ciljeve«.

Kada znamo da je Erjavec večer uoči pregovora u Otočcu poručio kako Slovenija »neće plaćati kako bi Hrvatska postala članicom Europske unije«, onda se logičnim nameće pitanje misli li slovenski ministar da onda Hrvatska mora platiti da bi ušla u EU? 

   Odgovor zna ministrica Pusić.