Šteta što se zastave ne mogu jesti. Da mogu, mnogi osječki umirovljenici mogli bi se radovati da će uskoro omastiti brk na račun Grada. Naime, gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo i njegov šef Vodovoda dijele trideset tisuća zastava građanima koji su redovito plaćali vodu, a poznato je da su umirovljenici najurednije platiše. Šteta što se zastave ne mogu jesti, jer bila bi to gozba od 750 tisuća kuna, što je gornja granica iznosa koji Grad Osijek i njegovo poduzeće Vodovod za zastave namjeravaju platiti. Doduše, neće ni ovako biti loše. Svakoga dana umirovljenici će ispred svojih kuća ujutro dizati zastavu, a kad je dignu moći će je gledati, malo u zastavu, a malo odakle se vedri. To je Osječanima njihova borba dala. Izabrali su na vlast stranku kojom iz zatvora upravlja ratni zločinac Branimir Glavaš, a ta im očito nema za ponuditi ništa osim zastava. 

   Vijest o osječkim zastavama stigla je i do nacionalne televizije. U Trećem dnevniku sjedi Edi Škovrlj, a do njega je u gostima stari dobri prodavač magle Slaven Letica. Iz osječkog studija uključio se i predsjednik Uprave Vodovoda Ljubomir Novoselić. Škovrlj postavlja pitanje koje očito smatra najvažnijim: »Je li ovo bagateliziranje hrvatske zastave?« Ljubomir odgovara: »Hrvatska zastava je nešto preuzvišeno!« U tom trenutku prisjetimo se da je sve otišlo dođavola, i na nacionalnoj teviziji i u Osijeku i u Državi. 

  Burom propuhanog Škovrlja, evo, brine samo da netko ne bi bagatelizirao zastavu, a sugovornik koji u ekonomski najtežoj godini od osnutka države kani potrošiti do 750 tisuća kuna na zastave svečano odgovara: »Hrvatska zastava je nešto preuzvišeno!« Na tu domoljubnu ljigu Škovrlj odgovara: »To nije upitno. Jedino je upitno što je dajete kao dar radi plaćenih računa.« Ugledni prodavač magle Letica na ovaj razgovor je reagirao kao kakva mašina za mutavost: »Mene veseli da će biti više zastava.« Činjenica da je Osijek u vlasti ovih koji svoju bezidejnost i štetočinstvo pokrivaju državnom zastavom postao grad u kojem je lakše naći zlatnu žilu nego radno mjesto voditelju Dnevnika nije pala na pamet. Lako bi mi za voditelja, ali što ćemo s biračima koji biraju političare poput ovih osječkih? 

   Već dvadeset godina mašu nam pred nosom zastavama, pljačkajući usput sve što se dade opljačkati, ali hrvatski građani se još uvijek love na isti mamac lažnog domoljublja. Domoljublje je uistinu zadnje utočište hulja, kako je to napisao britanski pisac Samuel Johnson, ali onaj tko dopusti da ga hulja prevari deset puta i ne zaslužuje ništa drugo nego biti prevaren. Istog dana kad je objavljena vijest o osječkom izljevu lažnog domoljublja u mozak, na stranicama Glasa Slavonije objavljena je priča o tročlanoj obitelji iz Gradišta, koja doslovno nema što jesti jer preživljava od nekoliko stotina kuna mjesečno. Trebaju li ljudi doslovno početi crkavati od gladi da demokratskoj većini dođe u mozak da zastavu i grb ne možeš pojesti? 

   S raskrinkavanjem velike HDZ-ove pljačke Hrvatske mnogi su naivno pomislili da napokon dolazi vrijeme u kojem se ljude neće moći varati pričama o Domovinskom ratu, mahanjem zastavama i ljigavim domoljubljem iza kojeg ne stoji ništa osim pljačke, ali bilo bi ishitreno reći da je Hrvatska naučila lekciju. 

  Istini je ipak bliži zaključak da nismo izvukli pouku iz svega što se dogodilo. U susret lokalnim izborima Hrvatska se ponovo pretvara u nenormalnu državu, u kojoj je važnije hoće li natpisi u Vukovaru biti napisani i ćirilicom, nego što ćemo sutra jesti i gdje ćemo raditi. U nenormalnoj državi najnormalnije je u gradu sirotinje, što Osijek svakako jest, vladajući kupuju trideset tisuća zastava za nekoliko stotina tisuća kuna, kako bi ih poklonili onima koji redovito plaćaju račune za vodu. U nenormalnoj državi burom propuhanog voditelja Dnevnika brine samo hoće li time zastava biti oskvrnuta, a kad mu se kao argument ponudi zaključak da je hrvatska zastava nešto preuzvišeno – on će ustuknuti kao da su ga oprljili vatrom. U nenormalnoj državi vode naokolo nekakvu bakicu iz Amerike koja tvrdi da su homoseksualci, uz ostalo, odgovorni i za holokaust pa se od tog bizarnog cirkusa pravi nacionalna tema broj jedan, dok o činjenici da država prodaje sve što se može prodati jedva da možete čuti dvije suvisle rečenice u javnosti. Ne, čini se da ništa nismo naučili i zato ćemo morati u ponavljače. Sjedit ćemo u prvoj klupi razreda male školice sa specijalnim programom za maloumne i prepisivati s ploče stotinu puta: »Državna zastava se ne može pojesti!, Državna zastava se ne može pojesti!…«