Hrvatska treba povući tužbe protiv Ljubljanske banke – to je rješenje slovenske blokade. Zar se ne vidi dovoljno jasno da se Hrvatska opet ukopala u predrasudu o vlastitoj nepogrešivosti, kao već toliko puta dosad, od gospodarskog pojasa do Piranskog zaljeva?

   Tko danas još spominje gospodarski pojas? A toliko je zapjenjenog nacionalizma proliveno… Tko još danas spominje državnu granicu? Problem se rješava gdje i treba, u stručnim arbitražnim forumima, o čijem radu javnost pojma nema. E, ali novu smo kost našli za glodanje: dug Ljubljanske banke.

   Zapleteni trag toga dvadesetogodišnjeg spora prosječni Hrvat, koji u Ljubljanskoj banci nije izgubio novac, uopće ne razumije. Mnogo se pregovaralo, mnogo dogovaralo, dio je problema riješen, ali dio je i ostao – i sada, eto, prijeti da zaustavi povijest. Slovenci su nepopustljivi, istina, možda čak i iracionalni.

   A što smo mi? Jesmo li se pokazali razumnima u povijesnoj bici za gospodarski pojas? Proglasili smo ga, pa povukli, kao da ga nikad nije ni bilo. Jesmo li bili razumni u svađama oko granice? Jesmo – kad smo popustili. Jesmo li razumni sad, kada zbog davno izgubljenog novca riskiramo odbaciti budućnost? Nismo.

   Samo je jedan naizgled racionalan argument da vlada ne povuče tužbe protiv Ljubljanske banke: da je riječ o golemome novcu, oko 280 milijuna eura. Ali taj argument naprosto ne stoji: ne uđemo li naime u EU, samo ćemo u ovoj godini izgubiti dvostruko više. U prvoj godini članstva, Hrvatska bi iz EU trebala dobiti 374 miljuna eura izravnih uplata, i još 226 milijuna uspije li napisati projekte. Istina, i Hrvatska će u proračun EU u istoj godini morati uplatiti 268 milijuna eura, ali čak ako tu brojku zbrojimo s izgubljenih 280 milijuna eura Ljubljanske banke, ostajemo gotovo sto milijuna eura u plusu – samo u prvoj godini. Ta je računica je banalno jednostavna.

   Ali i preuska, jer ne može se brojčano odmjeriti važnost ulaska u EU s jedne, te povijesna pogreška neulaska s druge strane. U posljednjem času, poslije dvadeset godina natezanja! Ne ući sada u EU, bio bi to uistinu dokaz potpunoga nedostatka kolektivnog osjećaja za smisao i cilj.

   I zato ne treba kuditi Slovence. Škrti su i nepravedni? Čak i da jesu, Hrvatska ima svoje interese. Dapače, slovenskoj bi nepopustljivosti trebali zahvaliti, jer pokazuje što je ovoj zemlji uistinu važnije: litra mora, metar granice, kinta duga, ili otvoreni obzor europske budućnosti.

   Neshvatljivo je samo jedno: da vlada Zorana Milanovića i ministarstvo Vesne Pusić o svemu tome šute, dopuštajući da sve opet ključa u pokvarenoj juhi nacionalne uvrijeđenosti. Zašto Vesna Pusić ne kaže da je Europa važnija od ionako davno izgubljenog novca? Zašto ne kaže da novac neće biti vraćen ni ako Hrvatska ostane pred vratima unije? Zašto ne kaže da je dosta kolektivnog obmanjivanja?

Zašto se Zoran Milanović napokon ne vrati iz Čilea, pa pročita lekciju o rješavanju spora koju mu je neki dan održala Jadranka Kosor? Jer da, dotle su dotjerali: uspješnu slovensku politiku Jadranke Kosor Milanovićeva je vlada baš sanaderovski upropastila.