Nepotrebno je pitati se bi li načelnik Policijske uprave zagrebačke Goran Burušić uhićenje šestorice osumnjičenika za eksploziju na Trgu bana Jelačića nazvao »suludom idejom ljudi koji od lagodnog života ne znaju što bi sa sobom, pa rade ovakve stvari« i kriminalizirao je kao obijest da se ne radi o zlatnoj mladeži iz Vodica, već, primjerice, iz Knina, da se sin ne zove Domagoj već Miloš, da je otac prije 20 godina minirao Peruču a ne šibensko zaleđe, da je jedan od bombaša član mladeži SDSS-a a ne HDZ-a. I da nisu u obiteljskoj vezi sa Zvonkom Bušićem nego nekim Đujićevim sljedbenikom koji je po amerikama dizao u zrak tamošnje policajce i za to odležao 32 godine zatvora. 

   Bili se onda prvi čovjek metropolske policije usuglasio s odvjetnicima dotičnih osumnjičenika i kazneno ih progonio zbog obijesti, kao da su automobilom divljali po cesti, ili bi onda dokolica bila okarakterizirana kao terorizam?

Retorička pitanja nemaju nikakvog smisla u ovom slučaju u kojem kao da je već donesena presuda za uznemiravanje javnosti ili tako nešto što smrdi na žuti karton i uvjetnu kaznu za opasnu igru ludih dječačkih glava. 

   Ono što se tek može konstatirati, kao i u toliko ranijih primjera, je da istina i pravda nisu od ovog svijeta, kao što bi rekao pjesnik, ili da svi pred zakonom i sudovima u ovoj državi nismo i nikada nećemo biti jednaki. Povijest ovdje nikada nije bila učiteljica već tlačiteljica života, pa za sve one koji u koincidencije nevjeruju, ostaje proučavanje i kroničarenje ritma zločina. 

  Tako je prošlog tjedna na suđenju za Fimi mediju svjedočio i Marjan Primorac i potvrdio da je u tri navrata predao goleme novčane donacije kojima je 2004. kupljen prvi blindirani BMW za bivšeg predsjednika HDZ-a i Vlade Ivu Sanadera.

Dotični je poduzetnik kojeg nitko nikada nije upitao kako je stekao svoje bogatstvo da ga tako olako krčmi, a neće ni ubuduće, hrvatskoj je javnosti postao poznat nakon presude njegovom maloljetnom sinu, koji je kao 17-godišnjak u Makarskoj izazvao prometnu nesreću u kojoj su poginule dvije šesnaestogodišnje srednjoškolke.

Luksuzni BMW Z3 koji mladac nije smio voziti kupio je naravno poduzetni tata Primorac, pa bi takve nesebične dobročinitelje konačno trebalo početi titulirati zlatnim očevima ako već potomke uobičajeno zovemo zlatnom mladeži. 

   Tada se doduše niti jedan policajac nije proslavio zaključkom o obijesti počinjenoj u dokolici. Zato se svesrdno iskazalo hrvatsko pravosuđe koje je smanjujući kaznu maloljetniku to obrazložilo time što »Primorac potječe iz obitelji društveno prihvatljivog položaja, koja je prema njemu iskazala osobitu brigu i omogućila mu uspješno studiranje u inozemstvu«. Netko na groblje, netko u Švicarsku, nekome bombe, ludome radovanje. 

Zato, vratimo se za kraj još jednom retoričkom pitanju. Zašto ugledni odvjetnici svoje klijente otvoreno nazivaju kretenima iako se iz svega poznatog javnosti i vodeći se pravorijekom Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Splitu u »slučaju Primorac« može vrlo lako zaključiti da potječu iz obitelji društveno prihvatljivog položaja?

Bi li to činili i da su u svome naumu uspjeli? Da su postavili još jaču bombu! Da je ona strahovito eksplodirala točno u podne! Na Trgu Republike prepunom ljudi! Pod repom konja! Kojeg jaše junak! Mihailo Obrenović III. 

Bi li ih onda zvali djecom ili kretenima?