Predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar citirao je u srijedu u Saboru neke recentne izjave guvernera HNB-a Borisa Vujčića i šefa države Ive Josipovića u kojima su oni pozivali na »društveni konsenzus oko glavnih ciljeva i načina njihovog ostvarivanja«. Pritom je Lesar upitao premijera Zorana Milanovića je li se spomenuti dvojac i njemu osobno obratio s inicijativama za konsenzus. Vođa laburista nije to izrijekom potvrdio, ali na osnovu onoga što je govorio moglo se zaključiti da je i on pobornik »šireg društvenog konsenzusa o putu izlaska iz krize«. 

   Ne treba sumnjati u dobronamjernost Josipovića, Vujčića i Lesara i njihovu želju da se Hrvati slože oko toga što nam je činiti. Kad bi relevantne političke i socijalne skupine postigle dogovor o tome kuda idemo i kako ćemo tamo stići, to bi svakako olakšalo hrvatsku borbu s recesijom. Međutim, mogućnost takvog dogovora ne postoji i zato treba zaboraviti ideje o konsenzusu i ne trošiti više na njih niti mrvicu energije. 

  Nema se razloga time zamarati. Da je nerealno očekivati suglasje o gospodarskom razvoju Hrvatske, plastično pokazuje rasprava koja se vodi o zakonskom prijedlogu o strateškim investicijama. Možda je to loše napisan dokument i možda su njegovi dometi skromni jer se odnosi samo na potencijalna ulaganja vrijedna više od 20 milijuna eura. Ali, to je u ovom trenutku nevažno. Taj je prijedlog široka, ideološki potpuno raznorodna, koalicija napala ne stoga što im se ne sviđa kako su sročeni pojedini zakonski članci ili zato što traže od vlasti da više poradi na uklanjanju prepreka za sve, a ne samo najveće ulagače. Ne, njima smeta sama namjera države da pogoduje investitorima tako da preskoči lokalne činovnike i izravno odlučuje o izvlaštenju određenog zemljišta, ako je to preduvjet za pokretanje nekog ozbiljnog projekta. Zato sada slušamo tlapnje o rasprodaji hrvatskih voda i šuma. Zagovornik konsenzusa Lesar, primjerice, već nariče zbog gubitka Plitvičkih jezera kojih će se dokopati zli stranci i na njima zarađivati. I ne radi se tu toliko o tome da su se Hrvati tek prije dvadesetak godina izborili za državu, pa su u stalnom strahu da će netko doći i ugrabiti neki njezin dio. 

  Ovo zakonsko rješenje žučno kritiziraju ne samo esencijalni nacionalisti iz redova crkvenog klera nego i ljudi i udruge kod kojih domoljubnog naboja nema niti u tragovima. Njima se jednostavno gadi pomisao da bi državna vlast, kao što to čini u drugim zemljama, i na ovaj način privlačila poduzetnike, te bezdušne eksploatatore koji bi se onda bogatili na muci hrvatskih radnika. S kapitalizmom se Hrvati nikad nisu pomirili. Bolje i da se nova radna mjesta ne otvaraju ako to znači da bi netko od toga profitirao. Konsenzus je, dakle, iluzija. No, Vlada je svejedno, ne vodeći računa ni o svojem političkom rejtingu, dužna donositi odluke koje će u svakom pogledu modernizirati Hrvatsku. Ulazak u EU će tu pomoći, ali glavninu posla moramo odraditi sami.