Osjetio je užasnu potrebu da je pozdravi sa “Bok, Pipica”, toliku da su mu se usta već nesvjesno počela otvarati. Da je mlađi (i luđi) bar koju godinu i da mu je prekoputa netko tko izgleda skloniji banalnoj zafrkanciji, vjerojatno bi i oblikovao te riječi, jedini logični nastavak nadimka Pipi, kakvog je imao Prvi potpredsjednik Vlade. No, pogled na Vesnu, koja je rijetko odustajala od garda sveznajuće i stroge profesorice, Zokija je natjerao da ipak začepi i formalno kimne glavom.

Vesna je sjela za okrugli stol (nitko nije tražio da bude okrugli, ali Zoki nije htio riskirati) i diplomatski naručila čašu mineralne. Silvano se nije previše zamarao s imidžem, uostalom, ako čovjek nakon cijelog dana nije zaslužio jedan gorki da presječe umor… Zoki je otpio gutljaj svog soka od cijeđene crvene naranče.

“Obavezno crvene jer su one pune… anti…” nečeg, nije se mogao sjeti do kraja preciznih uputa koje mu je Sanja recitirala svaki put kad bi išao na cugu s koalicijskim partnerima. Uglavnom, sa čežnjom je gledao u Silvanov pelinkovac, kvragu, čak mu je dobro izgledala i boca Cole za šankom.

Ali, nije htio riskirati. Ako bi Sanja doznala, mogla bi mu poduplati trajanje jutarnje tjelovježbe. A jedina tjelovježba koja mu je ujutro bila prihvatiljiva je razgibavanje zgloba na ruci. Kojom si ustima prinosi čašu vruće crne kave. Punu čašu…

– Zorane, što si se zamislio. Jel’ se nešto dogodilo?, pitala je zabrinuto ministrica vanjskih poslova.

Zoki je odmahnuo glavom i pokušao vizualizirati kako mu to anti… nešto iz soka po tijelu natjeruje nezdrave tvari. Nije uspio.

– Ma ne, ne, razmišljam o nečemu od doma, kazao je premijer i na stol izvadio papir A4 formata.

– To je to, kazao je Zoki, lista za izbore za europski parlament.

Sa stola u krajnjem zapadnom kutu birtije u tom trenutku se podigao poznati lik. S bocom vina u rukama.

– Bože, neće se valjda opet skidati…, pomislio je Zoki.

– Nikad! Nikad nećemo pristati da nam iz Zagreba diktiraju kako ćemo živjeti, vikao je frajer dok mu se malvazija opasno približavala rubu flaše u rukama, a ekipa za njegovim stolom zadovoljno povlađivala.

– Ivane, iskreno se iznenadila Vesna, pa šta radiš tamo, dođi, sjedi kod nas, ajde, ljudi smo. I koalicijski partneri. Dogovorit ćemo se. Nemoj se ponašat’ ko Dražen onda.

– No!, podviknuo je Ivan i pogledao prema Zokiju onako kako ljudi ne vole da ih se gleda. “No passaran! Nećete u Brtoniglu, niste ni prije!”, zapjevušio je na poznatu melodiju, a sa njegovog stola su u zrak odletjele salve smijeha. “Di ti je Štupido?”, pitao je izazivački Zokija.

– Damir je tamo gdje treba bit’ da te razvali na izborima. Na terenu, prezrivo je Zoki dobacio Ivanu i zadubio se u papir na svom stolu. Za njega je ta priča bila završena.

– Je, razvalit’ će nas ko Francuzi Hrvate neku večer. Poruči Štupidu da ga brzo čeka politička mirovina. Ali, ček’, ček’, pa njemu to i odgovara, vikao je Ivan, dok su za njegovim stolom vrištali od smijeha.

Zoki je samo škrgutao zubima, ali više se nije htio prepucavati s nepredvidivim Istraninom. Proći će i ti lokalni izbori, pa će se malo drugačije razgovarati.

– A đe tu mene ima, pitao je Silavno sa smiješkom, pokazujući na pretposljednje mjesto na listi koalicije za europarlament.

– Pa evo te, baš tu gdje pokazuješ.

– Pa baš predzadnji? Daj me gurni malo gore i ja bi vidio tog Bruxellesa…

– Silvano, stavit ću te prvog, ako hoćeš, ali je svejedno.

– Kako svjedeno, pitao je šef HSU-a.

Vesni je to bilo malo previše.

– Pa dobro Silvano, gdje ti živiš. Pa to su izbori za europski parlament, dakle, građani će na biralištima dati preferencijalni glas svom kandidatu, ne samo listama, pa ako to onda ekstrapoliramo i primjenom d’Hondtove metode…

– Zoki, šta ova priča?

– Ljudi neće zaokruživati samo liste, nego i ime jednog kandidata na njoj za kojeg misli da treba ući u europarlament. Svejedno je koji si na listi, prvi ili dvanaesti. Ulaziš ako te građani prepoznaju kao najkvalitetnijeg kandidata.

– A jebi ga, onda ništa, kazao je Silvano i mrknuo pelinkovac u jednom gutljaju.

Čak se i Vesna nasmijala.

– Ali čekaj, ako je tako, zašto smo se onda uopće sastali?, pitao je Silvano.

Zoki je pomislio na večernju tjelovježbu čiji je termin upravo isticao i nasmiješio se koalicijskim partnerima.

– Da ojačamo političke veze. Ono, suradnja u koaliciji, team building i to…

– Kad smo već kod toga…, kazala je Vesna, ali je onda krajičkom oka primijetila konobara i naglo se okrenula. “Dečko, daj reci onoj ekipi tamo da se malo stišaju”.

– Mislite na ove u zatamnjenom separeu?

– Da ovi koji pjevaju Thompsona i nešto o magli. Ne mogu razmišljati od njih, a o govoru da ne pričam.

– Kazat ću im, gospođo, ali već im dugo to govorim. Ljudi će ih zamrziti zbog te dernjave. Ali, neće da slušaju…

– Ajde reci, molim te, Tomici i Vasi da ih lijepo molimo da se stišaju samo malo. Imaju vremena za pjevanje, dugo se još neće baviti ozbiljnijim poslom.

Zoki se zagrcnuo od smijeha, a po stolu se prosulo nekoliko kapi soka od naranče. Crvene naranče.

Nakon razgovora s konobarom, iz zatamnjenog separea, naravno, postali su još glasniji. “‘Ko to mojeeeeee, ime dooozivaaaa”, urlali su glasovi koji su, jamačno, propustili većinu satova iz glazbenog odgoja u školi.

Sa zapadne strane birtije, pak, odjekivala je pjesma na talijanskom.

Vesna je, gubeći lagano strpljenje, Silvanu objašnjavala tko je d’Hondt.

A Zoki se pitao kako se, zaboga, našao usred cijelog tog meteža. I kakav bi osjećaj bio sad popiti pivo.