Premda smo godinama bombardirani katastrofičnim vijestima o krizi u Europi, nije li neobično da nas je sada većina naših medija zaboravila obavijestiti da se situacija u Europi posljednjih nekoliko mjeseci toliko popravila da loših vijesti skoro više i nema?

Mnogi znakovi ukazuju da kriza u eurozoni uzmiče. Nitko više ne govori o raspadu eurozone, a ni odlazak Grčke više nije na dnevnom redu. Umjesto Grčke, Europu trese kriza izazvana najavom odlaska Britanaca, koja ima puno dublje uzroke i posljedice. Europa prestaje biti bomba koja otkucava. 

Nakon njemačkog usporavanja u zadnjem kvartalu prošle godine, stvari su ponovno krenule nabolje. Optimizam se polako vraća. Vrijednost eura u odnosu na dolar porasla je za deset posto, a europski dionički indeks Stoxx 50 u posljednjih pola godine povećan je za 25 posto. 

Stvari, dakle, kreću nabolje, i to ne samo u tzv. staroj Europi, odnosno najbogatijim sjevernim i skandinavskim zemljama. Čak se i Grčka stabilizirala, barem kada je riječ o financijskom aspektu krize. Pritisak lešinarskih financijskih tržišta na Grčku osjetno je smanjen, a kamate na grčke obveznice pale su s 30 na još uvijek visokih deset posto. 

Stanje se popravlja i u drugim problematičnim državama eurozone, Španjolskoj i Italiji, koje se zadužuju jeftinije nego ikad u posljednjih nekoliko godina. Sve je to nedvojbeno znak smirivanja prilika na tržištu javnog duga i popuštanja krize. 

Dobre vijesti stižu i s druge strane Atlantika. Spektakularno započevši svoj drugi mandat, Barack Obama gromoglasno je objavio da krizi došao kraj i da je napokon počeo oporavak, pozivajući na jednakost i jačanje srednje klase.

Čak je i Angela Merkel upravo izgubila važne izbore u Donjoj Saskoj, što bi mogao biti nagovještaj da njemačka kancelarka možda ipak neće dobiti svoj treći mandat za vladanje Europom, čime bi se Stari kontinent oslobodio najmoćnije političke figure koja još jedina fundamentalistički ustrajava na rigidnoj i kontraproduktivnoj politici štednje. 

Naravno, analitičari su oprezni, jer bi eventualna španjolska molba za pomoć iz europskih fondova za spas eura sve mogla pokvariti. Pritom nikako ne smijemo zanemariti činjenicu da će se Europa bez obzira na smirivanje krize i dalje morati nositi s njezinim razarajućim posljedicama, koje su poput elementarne nepogode poharale zemlje južne Europe: visokom nezaposlenošću, naročito među mladima, kao i fatalnim osiromašenjem većine populacije te povećanjem jaza između najbogatijih i najsiromašnijih.

Hrvatska, međutim, nije profitirala na europskom oporavku. Ono što Hrvatska sada stidljivo pokušava – zauzdati neodgovornu štednju, od koje je više štete nego koristi – većina Europe već je implementirala, a Amerika histeriji štednje nikad nije ni podlegla. 

Zemlje nove Europe ponovno će rasti brže od stare Europe, u ovoj godini za čak tri posto, što je Hrvatskoj nedostižno. Iako i dalje ne prođe ni jedno očitovanje Zorana Milanovića o krizi a da nam premijer kao opravdanje ne ponudi kako je drugdje po Europi »slično ili još gore«, to uskoro nitko više neće progutati. Kriza se u Hrvatskoj koristi kao povod za opću rasprodaju javnog bogatstva i žrtvovanje zaposlenosti, u skladu s aktualnim neoliberalnim preuređenjem države i društva. Hrvatska ne može uspjeti sve dok gospodarski oporavak, dakle profite vlasnika kapitala, financira isključivo srednja i niža klasa, najveći gubitnici krize, dok oni najimućniji bivaju netaknuti.