Banke u Hrvatskoj visoko su likvidne, ali novac ne nalazi put do poduzeća u mjeri u kojoj bi to bilo potrebno i normalno da bi se potaknuo rast i razvoj. U godinama prije globalne krize banke su favorizirale kreditiranje građana jer su kamate na te kredite više, a rizik naplate niži. Uvezenim novcem koji je napuhao inodug kreditirala se mahom uvezena roba što je pak povećalo platnobilančni deficit. Domaća je proizvodnja u međuvremenu posustajala. Stara industrija dijelom je propala jer se nije prilagodila tržištu pa je gubila utakmicu, a ponegdje nije bilo ni političke volje da se pokuša spasiti što se spasiti da. Nova pak industrijska politika i proizvodna strategija nikad nisu osmišljene, pa se jaz između visokolikvidnog financijskog te sve slabijeg realnog sektora dodatno produbljivao. Stoga je pitanje, kako sada, nakon godina zanemarivanja problema, taj jaz premostiti? Kako povezati ponudu i potražnju u uvjetima u kojima ponuda gaji snažnu averziju prema riziku jer se već dijelom opekla na rastućim nenaplativim kreditima, dok je potražnja slaba i nedovoljno razvijena da bi mogla kreirati dovoljan broj projekata koji bi bili dovoljno dobri da se u njih isplati ulagati. Ponuda i potražnja očito dakle ne nalaze uvijek same put jedna do druge, niti se uvijek međusobno potiču. 

  Na prošlotjednoj gospodarskoj konferenciji u organizaciji Vlade i Hrvatske narodne banke resorni ministar Branko Grčić iznio je procjenu prema kojoj je svega 15 do 20 posto poduzeća pogodno za financiranje. To bi valjda značilo da je tek petina tvrtki sposobna sama prokrčiti put do financijskog sektora jer je dakle samo ta petina u stanju osmisliti projekte koji su dovoljno kvalitetni da će ih bankari i sami prepoznati. Svima ostalima treba pomoć. Posrednik. A najnovija ideja koja se onda tu lansira je nekakav fond za pomoć poduzećima koji bi preko HNB-a osnovala Vlada, a uključio bi naravno i banke, dakle, i privatni i javni sektor. Detalji o načinu funkcioniranja tog fonda nisu izneseni, međutim, očito je riječ o inicijativi, još jednoj u nizu, kojom se banke pokušava privoliti, potaknuti, da se više bave tvrtkama, odnosno njihovim projektima, pa i da, ako treba, ponegdje i podijele sudbinu s poduzećima jer na koncu, ne može biti ni banaka bez privrede; spirala potrošnje negdje mora stati, balon se jednom mora ispuhati, no uz koju cijenu i uz koju razinu nezaposlenosti? Ova najnovija ideja podsjeća međutim na slične inicijative koje dosad nisu polučile rezultata pa temelja za optimizam baš i nema previše. Tako je primjerice lani oslobođen novac od strane HNB-a kako bi se preko banaka i HBOR-a plasirao u gospodarstvo. Iskorišteno je svega desetak posto potencijala. 

  I u ranijim godinama periodično bi središnja banka davala financijske impulse s namjerom da se pomogne privredi, no i ti su impulsi slabo stizali do poduzeća, a najčešće ih je koristila država. Ni tada se dakle nije desilo ništa spektakularno. Što je ovaj puta drukčije? Donosi se navodno i industrijska strategija razvoja, a nedavno su osnovana i povjerenstva za poticanje javnih i privatnih investicija te EU fondove, što su se naslonila na već postojeće institucije u tim resorima. Puno procedure, planova i papirologije, no pomaka još nema. Dobro je što je donekle detektiran problem, a on se prije svega sastoji u tome što nedostaje proizvoda, materijalne osnovice, supstance, koja ipak pokreće kotač ekonomije. Tržište je važno, ali kad nema proizvoda, nema se ni što razmijeniti ili je razmjena asimetrična na način da u potpunosti nestaje dijalektike. I kotač se zaustavlja.