Malo kad je u Hrvatskoj viđena toliko negativna predizborna kampanja kao ova Damira Kajina. Isto tako, malo kad je netko na otvorenoj javnoj sceni srljao prema političkom samoubojstvu kao što to čini Kajin. Ne birajući riječi u pokušaju da postane istarski župan ovaj dojučerašnji IDS-ovac nanizao je krajnje ekscesne i uvredljive izjave usmjerene redom prema ljudima s kojima je do jučer sjedio, radio u stranci ili se s njima družio, da bi ih danas procjenjivao kao moguće mafijaše ili potencijalne fašiste. 

   Jest da se u kampanji često ne biraju riječi, ali su stvari sad već prešle granicu dobrog ukusa, pa čak i elementarne logike: »Kada čitam i slušam izjave Radina, kao da slušam Mussolinija, a ne predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine«. Tako je oprao Furia Radina, pa se onda nakon niza kritika dodatno zapetljao tvrdnjom kako ga nitko neće posvađati s talijanskom manjinom u Istri. »Ja svaki dan spavam s Talijankom, prema tome nemojte mi ulaziti u spavaću sobu«, kazao je jučer i izložio svoju intimu javnosti istodobno pozivajući svih da mu u tu intimu ne diraju!? Pritom u svemu tome nekog bitnog sadržaja nema, jednako kao što ni Mussolini, ni Kajinova supruga, nemaju nikakve veze s problemima koji muče Istrijane, kamoli s planovima za ubrzani razvoj županije. 

  Radikalne tvrdnje da je Istra ogrezla u strahu i nepotizmu, kao i aluzije da poluotokom vlada mafijaška ruka po uzoru na Kalabriju, također su kontraproduktivne. Jakovčić nije ni idealan ni bezgrešan o čemu ponajviše govori vrijednost imovine koju je stekao na čelu IDS-a i Istre, ali je Kajin pored njega sjedio dva desetljeća i svesrdno mu pomagao u stvaranju te i takve vlasti u Istri. To vrijeme nije moguće prebrisati gumicom, pa Kajin svojim izjavama neizravno pljuje i po vlastitoj prošlosti, u tanjur iz kojeg je i sam jučer jeo. Upravo mu ta činjenica oduzima uvjerljivost u radikalnim kvalifikacijama o mafijaškoj vlasti. I to je možda i najveća usluga koju je mogao napraviti Ivanu Jakovčiću. Jer, predsjednik IDS-a ne mora govoriti puno i ne mora ulaziti u direktan sukob. Tako postiže više od svog bivšeg stranačkog kolege, koji sam sebe diskvalificira više negoli bi itko drugi mogao. Tu je najbolji primjer Kajinova odluka o jednokratnom umirovljenju u Saboru, koje mu nitko od birača u Istri sigurno neće zaboraviti. 

   Predizborno obećanje o milijardu kuna vrijednim investicijama, koje Kajin jamči za Istru zajedno s Vladom, također je potencijalni problem. Zbog njega treba biti zabrinut i premijer Zoran Milanović, koji sigurno ne smije voditi separatnu politiku prema Istri, ovisno o rezultatima izbora. Investicije Vlade bi morale biti identične tko god pobijedi, one su isplative ili nisu, tko god bio župan. Zato svi ovi paradoksi Kajinove kampanje polako postaju ozbiljan teret za predsjednika SDP-a i premijera, koji će, prije ili poslije, morati priznati vlastitu pogrešnu procjenu i zatražiti primirje sa IDS-om. Milanović neće imati drugog izbora. 

  U međuvremenu preostaje tek pričekati što će biti sljedeća akrobacija Kajinove kampanje. Što je na redu nakon pozivanja na partizane iz 1941., mafije i Kalabrije, optužbi za sotonizaciju Vlade od čelnika IDS-a i nepotrebnog pozivanja na Mussolinija? Ako nastavi tim smjerom Kajin će ispuniti sve pretpostavke za prijevremenu mirovinu, tim više što mu u slučaju poraza na idućim lokalnim izborima, ostaju tek dvije i pol godine mandata u Saboru. Sve poslije toga bit će pod znakom pitanja. Utoliko i ovaj verbalni cirkus sve više nalikuje na posljednji ples u političkoj karijeri Damira Kajina.