Malo je, zapravo, vrlo malo političkih situacija koje same svojim postojanjem kao da isijavaju značenje riječi: PR katastrofa. Radi se, dakle, o situacijama koje nisu nužno loše, dapače, vjerojatno su i dobre, no njihov prijem u javnosti, “zahvaljujući” loše odigranim potezima prema vani, je kataklizmičan.

Jasno, prva točka dnevnog reda prve sjednice Vlade u 2013. godini bila je upravo takva: usred najgore krize, kad mediji naveliko raspravljaju tome hoće li skoro broj nezaposlenih dosegnuti 400 tisuća i što će još poskupjeti, a priče sa zrnom optimizima, poput one o očekivanom kraju krize u Europi (što vjerojatno vuče i kraj pada BDP-a u Hrvatskoj) prolaze posve ispod radara, dakle, ta prva točka prve sjednice Vlade u ovoj godini bila je ultimativna i apsolutna PR katastrofa.

Povećanja plaća za nekoliko ravnatelja državnih agencija? Koji su i dosad uglavnom imali peteroznamenkaste cifre u platnoj vrećici? Kataklizma.

Naravno, kad se zagrebe po površini same odluke, vidi se da objašnjenja za povećanja plaća nisu nelogična. Radi se o funkcijama i poslovima kojima se povećava opseg i odgovornost. U normalnoj gospodarskoj situaciji tu bi bio kraj objašnjenjima: no, kako je ona daleko od normalnosti, nužno je znati da je u prosincu smanjen veći broj koeficijenata ravnateljima državnih uprava i agencija i da su daljnja smanjenja već bila pripremljena za drugu ovogodišnju sjednicu Vlade. Kad se povuče crta, trošak za plaće tih dužnosnika ukupno smanjen za skoro dva milijuna kuna.

U nekoj medijski sretnijoj zemlji, mediji bi na dan nakon odluke Vlade o povećanju plaća sami odmah zagrebali po površini (a ne treba puno, samo malo, noktićem) i u svojim izvještajima objasnili da se, zapravo, radi o racionalizaciji, iako će desetak dužnosnika, eto, imati za do 20-ak posto deblju platnu vrećicu.

Ovo je, međutim, Hrvatska. U ovoj zemlji anonimni komentari s weba postaju, bez ikakve provjere, legitimne medijske priče. Naravno da su topovi “opinjon mejkera” danima gruvali prema Vladi zbog prve odluke u ovoj godini.

I ona je doista bila politički katastrofalna; bez ozbiljne potrebe je dala municiju vladinim oponentima i od višegodišnje (ekonomske i medijske) krize potpuno izbezumljenom javnom mnijenju.

No, čini se da predsjednik Vlade ipak nije toliki tudum za PR kako se moglo zaključiti na osnovu prve ovogodišnje Vladine odluke. Jer, u situaciji kad je mlijeko već bilo proliveno i politička šteta napravljena, nakon gotovo cijelotjednog niza kritika – što bi, gledano politički, bilo najbolje što je mogao napraviti?

Veliki Blefer (Ivo Sanader) bi jamačno javno iskritizirao ministra koji je predstavljao odluku o povećanju plaća (Mirando Mrsić) i naredio da se iste imaju vratiti na stare razine, ako ne i smanjiti (bi li zatim ispod nekog Fimi-žita ravnatelji dobili pravednu kompenzaciju, možemo samo nagađati). Te vrste demagogije smo se nagledali u njegovim godinama, za koje se brzo ispostavilo da su ih opako grickali skakavci.

Ne, politički (a sad je riječ o političkom dojmu, ne o suštini) bi bilo najbolje da predsjednik Vlade nakon svega kaže kako je baš dobro da odluka o povećanju ravnateljskih plaća nije donesena u paketu sa smanjivanjima gomile ostalih, uz objašnjenje da “Vlada ne želi ništa skrivati”, ni pristajati na “galamu i populizam”. Upravo to je izjavio Zoran Milanović ovaj tjedan na sjednici Vlade.

I upravo to je, dame i gospodo, sjajan politički PR – potez. Posve je, pritom, nebitno je li to Milanović napravio zato da popravi dojam, ili zato jer doista to misli: u situaciji kad nešto zabrljaš na razini odnosa s javnošću, najbolje je reći kako upravo taj potez pokazuje da se ne želiš voditi populizmom.

Dakle, dečko nije posve izgubljen slučaj.

Jer, politika, barem u demokratskom društvu, ni izbliza nije samo upravljanje državom: politika je i borba za javnu podršku. Koliko je loše kad ovo potonje odnosi prevagu, vidjelo se vrlo plastično na primjeru gospodina koji se pri odlasku s mjesta premijera svima zahvalio na suradnji. U jednom trenutku se ozbiljno činilo da je Zoran Milanović predstavnik posve druge krajnosti, koja prezire potrebu da svoje političke poteze učini javno prihvatljivima. U situaciji kad ista ta javnost svake četiri godine odlučuje o tome tko će biti na vlasti, to bi bila prilično nezgodna karakteristika.

No, čini se da ipak ima nešto u tom malom…