– Ozbiljno? 

   – Najozbiljnije. Vidio si valjda udarni naslov u Slobodnoj Dalmaciji. 

   – Onaj gdje su našem uglednom teologu Adalbertu Rebiću stavili u usta da će »urota pedera, komunista i lezbi uništit Hrvatsku«. 

   – Kako to misliš da su mu stavili u usta? 

   – Tako kako mu novinari stave. 

   – Pa nisu mu valjda stavili u usta ono što nije rekao? 

   – Evo slušaj šta u Slobodnoj piše da je Rebić izjavio: »Više je stvarno besmisleno upozoravati na to da se i Hrvatsku pokušava uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koji svoje nazore pokušavaju nametnuti svima. Tako nam sada i razni Štulhoferi, pederi i lezbe hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će upropastiti društvo«. A onda ga novinar pita: »Niste li malo preoštri u svojim izjavama?« 

   – A šta ga je trebao pitat: »Niste li malo pretupi u svojim izjavama?« 

   – Ma super ga je novinar pitao, jer da nije, tko zna bi li nas Adalbert Rebić počastio još i ovim oštroumnim prosudbama: »Pogledajte gdje je takva seksualna politika dovela Ameriku, tamo je sve više djevojčica trudno i sve je više abortusa…« 

   – Znači, ne ide nam Hrvatska k vragu nego k Americi? 

   – Tek ćeš vidjet. Ugledni teolog, naime, kaže: »Takvom moralnom politikom mali narodi su osuđeni na propast…« 

   – Otkad su Amerikanci mali narod? 

– Ustani, McCarthy, Hrvatska te zove, zove… Kad si već Ameriku, makar i nakratko, spasio od pogubnog utjecaja onog boljševika Charlieja Chaplina, spriječi i komsomolca Brešana u njegovom paklenom naumu da nam jednom božeoprosti komedijom sjebe Hrvatsku! 

   – Malo će bit jedan Joseph McCarthy. A ne bi pomoglo ni da ih je osam milijardi. Sve će ti bit jasnije kad čuješ i sam završetak Rebićeve jeremijade: »To je dio globalnog pokreta devijantnih seksualnih manjina protiv većine i jako sam tužan i žalostan zbog toga i svega što se događa u Hrvatskoj i svijetu«. Jesi li sad shvatio da na svijetu ne može bit toliko velike većine koju ne bi mogla sjebat i najmanja manjina? 

   – Ma shvatio sam to, ali nisam ono što si rekao da su Adalbertu Rebiću stavili u usta. Pa u naslov su izvukli ono što je doista izjavio. 

   – Pa u tome i jest Rebićev problem s vlastitim izjavama. Znaš valjda da on novinarima zamjera to što mu u usta stave upravo ono što je kazao. Sjećaš se frke nakon kamenovanja splitske Parade ponosa 2011. kad je dobrodušni katolik Adalbert, također u Slobodnoj Dalmaciji, izjavio da su sudionici Pridea dobili ono što su tražili? 

   – Ali on se ispričao zbog te izjave i zamolio za oprost. 

   – Ali je isto tako u toj isprici kukumakao kako je bio izložen glasu mržnje i iskrivljenim tumačenjima svojih riječi. I tvrdio je kako tim svojim izljevom kršćanske pravdoljubivosti »dobili su što su tražili« nije odobravao nikakvo nasilje. 

   – Je li on to izgovorio ili nije izgovorio? 

   – Izgovorio je, ali se kasnije izgovarao na novinarku koja je to objavila. Ali neka ti to Adalbert Rebić objasni svojim riječima: »Tekst uglavnom odgovara razgovoru sa mnom preko telefona, ali je mogla izostati ona rečenica: ‘Dobili su što su tražili.’« 

   – A zašto je on nije izostavio dok je govorio to što je novinarka zapisala? 

   – Zato što očigledno i dan-danas misli sve ono što je tada kazao. Jer ako Adalbert Rebić duboko vjeruje da Štulhoferi, pederi i lezbe kao dio globalne urote upropaštavaju Hrvatsku, zašto i dalje ne bi popovao kako je kamenovanje najmanja zaslužena naknada za njihov sotonski posao uništavanja Čedne Naše?! 

   – Sad ćeš mi ti, trafikant, još reć’ da ove nove Rebićeve nisu ništa drugo nego poziv na linč Štulhofera i Brešana, pedera i lezbi, komunista i filmaša? 

   – Ako i nisu poziv, onda su dobrodošlica svakom kamenu koji tim urotnicima protiv Hrvatske doleti u glavu. 

   – Ali teolog Rebić uporno ponavlja da njegove riječi nisu nikakav zagovor nasilja. 

   – Ako i nisu zagovor, onda su izgovor. Baš kao i predbožićni plakat onog njegovog ligurskog brata u vjeri, don Piera Corsija, na kojemu je jasno pisalo: »Koliko često vidimo djevojke i odrasle žene kako hodaju uokolo oskudno odjevene i u provokativnoj odjeći? One izazivaju u muškarcima najgore instinkte, koji u konačnici rezultiraju nasiljem ili seksualnim zlostavljanjem. Trebale bi pogledati duboko u svoju savjest i zapitati se – jesmo li ovo same tražile?« 

   – Pa i don Piero se, koliko je meni poznato, ispričao… 

   – I onda ubrzo povukao ispriku, čim su i biskupi pokazali puno razumijevanje za njegove teze o ženama koje su od nasilnika dobile ono što su tražile. 

   – Ma koji biskupi? 

   – Pa naprimjer msgr. Odo Fusi Pecci, umirovljeni biskup Senigallije, koji je izjavio da je svako nasilje čin protiv Boga, ali da ga žene katkad izazivaju. 

   – Koga ili što izazivaju: biskupa, nasilje ili Boga? 

   – Izazivaju – kako bi to formulirao jedan naš teoretičar i praktičar zlosilja – feminicidne činidbe. 

   – Čime ih izazivaju? 

   – Svojim životom, eto čime! Jer i teolozi i teokrati dijele mišljenje kako ne možeš ubit ženu koja ne daje znakove života.