Za čisti početak trebalo bi imati čiste ruke. Pa raščistiti barem dio lopovluka iz prošlosti. Ispitati imovinske kartice državnih menadžera, dužnosnika i političara, prije i poslije stupanja na funkciju, kao i sve ono što su njihovi najbliži srodnici stekli u vrijeme visokih funkcija uz usporedbu mjesečnih primanja i stečene imovine. Od osamostaljenja do danas u Hrvatskoj bi se pod hitno moralo istražiti porijeklo imovine. Procesuirati tamo gdje postoje dokazi ili barem odrezati rigoroznu poreznu stopu za imovinu koja nije pokrivena regularnim prihodima. Bez toga će čisti početak biti obična iluzija. Bez toga će i ovaj tzv. »Clean Start« hrvatske Vlade ostati isprazni igrokaz za plašenje ljudi. Tih 65 milijardi kuna javnog duga tek je opravdanje za kresanje standarda, nove namete, monetizaciju autocesta ili nastavak rasprodaje obiteljskog srebra. 

   Kosturi iz ormara ne ispadaju samo Vladi, već diljem zemlje. Svaki dan nešto novo. Kad Damir Kajin nabraja nekoliko milijuna eura vrijednu imovinu, koju je stekao njegov dojučerašnji sudrug Ivan Jakovčić u zadnjih 20-tak godina, aludira da Jakovčić sigurno nije mogao toliko zaraditi za samo dva desetljeća. Sugestija je logična, samo je nitko neće istraživati. Ili kad na nastavku suđenja Fimi Mediji, Velimir Kučinar, bivši predsjednik tvrtke »Đuro Đaković«, svjedoči da je od njega traženo milijun kuna za HDZ kako bi od HEP-a mogao naplatiti dug od 60 milijuna kuna. A Petar Đukan iz Dalekovoda, tvrtke koja je uvijek dobijala sve natječaje za opremanje autocesta, govori kako je u vrećici nosio četiri milijuna kuna glasnogovorniku HDZ-a. 

  Očito je riječ o pljačkaškom sistemu, političkom reketu HDZ-a, koji nije bio sporadičan i slučajan, već način rada i financiranja. Samo naivci mogu vjerovati da je jedini odgovoran za te stvari bio Ivo Sanader, a drugi u stranci nisu ništa znali. Ni HDZ ne može biti jedini sumnjiv, jer politička korupcija koristi brojne metode, koje se mogu razotkrivati ako se prati trag novca, razotkriva namještanje poslova i natječaja. HDZ bi trebao biti tek prvi među hrvatskim strankama pod istragom. 

   Uz Vladin »Clean Start« treba podsjetiti kako su Hrvatske autoceste bile premrežene aferama, kao i da su svi državni direktori iz tog doba i danas na slobodi sa svom stečenom imovinom. I pomalo zaboravljeni resorni ministar Kalmeta mirno spava spremajući se za lokalne izbore. U Hrvatskim šumama bila je paralelna linija zapovijedanja, u HEP-u su tražili mito za plaćanje svojih obveza, cijela ministarstva nisu plaćala račune… Nemoguće da baš nitko nije kriv? Na kraju krajeva, neriješene afere imaju ozbiljne posljedice. Gore spomenuti »Đuro Đaković« možda ne bi završio u stečaju, a radnici na ulici, da direktori nisu plaćali mito. I davanje mita trebalo bi biti kazneno djelo, a ne da direktori budu izuzeti od progona nakon svjedočenja. 

  U trenutku kad Vlada godinu dana poslije izbora objavljuje katastrofalnu bilancu državnih financija, teza da nema odgovornosti za pronevjerene milijarde toliko je nepoštena, nepravedna i neprihvatljiva da o njoj nema smisla raspravljati. Isto kao i teza da se niti djelić tog novca ne može vratiti. Nije istina da se zbog dužničkog ropstva Hrvatske podjednako moraju kazniti svi građani. U stvaranju duga nisu svi jednako participirali, nisu se svi jednako okoristili, pa ne trebaju jednako ni plaćati. Hrvatska je odavno zrela za svoj »mani pulite« pristup po uzoru na ono što se događalo u Italiji prije dvadesetak godina. Jest da se ni Talijani nisu uspjeli obračunati s korupcijom, ali su u jednom trenutku ozbiljno pokušali. Kod nas toga nema. Zato je i »Clean Start« tek iluzija.