Ruža Tomašić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Ima li kraja razbuktaloj ćirilomaniji u Hrvata? Hoće li naglo probuđena opsjednutost hrvatskom ćirilicom dovesti i do ćiriličnih slova na kravatama Croata? A što li će tek pisati na izbornim plakatima s likom šefa HDZ-a?
– Vidiš li ti, trafikant, ovu ćirilomaniju u Hrvata?
– Misliš na ovo akademsko, matičarsko i kroatističko paradiranje hrvatstvom Miroslavljevog jevanđelja, pardonček, Miroslavova evanđelistara i na hrvatsku ćirilicu kao nezaobilazni modni detalj na obleki svakog osviještenog hrvatskog intelektualca u sezoni jesen–zima 2012/13? Kako je krenulo, ćirilica će odmijenit glagoljicu i na kravatama Croata.
– Ma to je sitnica prema onome što se događa u Kočerinu kraj Širokog Brijega. Tamo je – možeš li ti to zamislit?! – pred osnovnom školom niklo dvanaest u kamenu isklesanih ćiriličnih slova, a uskoro će niknut i ostala. I da nevolja bude veća, a ćirilica uočljivija: svako je slovo visoko skoro metar i po, široko metar, a debelo 25 centimetara.
– To je sto–posto maslo onoga OXP–a. Tamo stvarno nemaju pametnijeg posla od domišljanja kako bi napakostio Hrvatima.
– O čemu ti govoriš? Kakav OXP?
– A kakav će OXP bit nego protuhrvatski?!
– Ali šta ti je to OXP?
– Je li ti to bljuješ uvrede na račun Ureda visokog predstavnika i specijalnog predstavnika Europske Unije za Bosnu i Hercegovinu?
– Ne bljujem ja nikakve uvrede, nego nazivam stvari pravim imenom.
– Ali nije to nikakav OXP nego OHR. A OHR je, toliko valjda i ti znaš, kratica od Office of the High Representative.
– A OXP je, vidiš, isto to, ali napisano na ćirilici.
– Pa ne možeš engleske kratice pisat ćirilicom, a pogotovo to ne možeš izgovarat kao da je latinično OXP.
– A zašto ne bih mogao?! A kako ti oikspeovci mogu zajebavat Hrvate i pred školom im sadit ćirilična slova od metra i po?!
– Ti si, trafikant, totalno prolupao! Pa nije OHR posadio ta slova, nego domaći čovjek, Hrvat.
– Kakav Hrvat? Sto-posto neki kvisling međunarodne zajednice!
– Ma pravi pravcati Hrvat, Grgo Mikulić, svestran lik. Evo da ti pročitam iz Slobodne Dalmacije šta sve čovjek radi: direktor je Turističkog ureda Široki Brijeg, ekonomist, pjesnik, klesar, kipar, knjižničar, etnolog, ljubitelj starina…
– I umjetnik provokacije?
– Nikoga on, trafikant, ne provocira. On tvrdi da educira ljude. Objašnjava im da su to slova stare »arvacke« ćirilice, na kojoj je pisana i Kočerinska ploča, spomenik nulte kategorije iz ranog petnaestog stoljeća. I ponosan je što je ta slova isklesao u hercegovačkom žestac-kamenu prije nego što su se mudraci iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sjetili organizirat skup o hrvatskoj ćiriličnoj baštini, nakon kojega su srpski jezikoslovci ispalili na živce i počeli kukumakat da im Hrvati otimaju ćirilicu. Pritom mu ne pomaže taj tvoj OXP nego…
– A tko će nego gazda Mile Dodik?!
– Opet griješiš, trafikant! Projekt u Kočerinu podupiru Vlada Federacije BiH, Zapadnohercegovačka županija i Vlada Republike Hrvatske.
– Zna li za to uvažena saborska zastupnica Ruža Tomašić?
– Valjda zna, ako je čitala novine.
– Pa zašto onda ne pokrene peticiju protiv Milanovićeve kvislinške Vlade koja troši novac hrvatskih poreznih obveznika na širenje ćirilice po vjekovnim hrvatskim krajevima u trenutačnoj Bosni i Hercegovini?
– A zašto bi pokretala peticiju protiv njegovanja hrvatske kulturne baštine?
– Valjda Ruža zna šta je hrvatska kulturna baština, a šta nije. Da u tu baštinu spada ćirilica, zar bi nacionalno najosvješteniji pravaši peticijom zahtijevali desetogodišnji moratorij na uvođenje ćirilice u Vukovaru?! Vidiš šta kaže Tomašićka svojim riječima: »Ako su oni «– a jasno ti je koji su to »oni« – »tražili od Hrvatske moratorij služiti Hrvatsku vojsku 10 godina, mi tražimo moratorij da se ne uvede ćirilica još 10 godina, da u Vukovaru sredimo nacionalno pitanje i nacionalni problem. Ako se to ne dogodi u Vukovaru, vjerujte nikad neće biti niti će biti razriješeno, niti će moguć bit suživot, jer će i dalje to bit kamen smutnje.«
– Možda još nije čula da je ćirilica hrvatsko pismo.
– A ti misliš da Srbi traže da se ćirilica uvede baš zato što se radi o hrvatskom pismu?
– Pa baš zato bi Ruža Tomašić – ako kao i Srbi vjeruje da je ćirilica srpski brend – trebala najglasnije tražit da se prihvate njihovi zahtjevi. Jesi čitao šta na temu dvojezičnosti i dvopismenosti piše Teofil Pančić: »Upravo bi vrućekrvni hrvatski domoljubi trebali biti oduševljeni zagovornici nove prakse, jer ona arbitrarno ‘potvrđuje’ omiljeni desno–nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika, a i mnogo šire od toga: o tvrdim, nepropusnim, a jasno vidljivim i odredivim granicama između nacionalnih identiteta. Pa stvarno, zarad tako krupnog dobitka vredelo bi istrpeti ponešto ćirilice na ulici!?«
– Ja mislim da je to Ruži Tomašić prekomplicirano za shvatit, ne samo zbog nerazumljivog srpskog jezika. I mislim da bi ti ona na sve to, kad bi joj netko preveo, odbrusila da na ulazu u Vukovar nikada neće pisat i VUKOVAR i BYKOBAP. A podržat će je i njen koalicijski partner na čijim plakatima nikad neće pisat KAPAMAPKO, ni na kakvoj, pa tako ni na hrvatskoj ćirilici.
– Nego bi on radije da mu piše KARAMARKO, pa makar i na srpskoj latinici?
– Kakvoj sad srpskoj latinici?
– Zar nisi čitao onog hrvatskog državotvornog mislioca u Hrvatskom listu, koji se također protivi ćiriličnim natpisima, tvrdeći pritom da su Srbi politički Hrvati koji govore najčistijim hrvatskim jezikom i uglavnom se vrlo malo, skoro pa nikako, služe ćirilicom? On se u dokazivanju tog srpskog jezičnog hrvatstva poziva i na uglednog srpskog jezikoslovca koji veli da ćirilica nije nimalo srpskija od jednako srpske latinice.
– Mislim da taj tekst treba sakrit i od Ružice i od Tomice.
– Zašto?
– Zato što će zatražit i moratorij na upotrebu latinice.
– Ali kojim će mu onda pismom bit napisano ime na plakatu?
– Hrvatskom kiselicom.
– Kakvo je to pismo?
– Piktogramsko, a sastoji se od Karamarkove face koja govori više od svih slova.