Na velikom će se čudu naći briselska administracija i statistika kad se malo-pomalo uvidi da je u punopravno članstvo EU primljena zemlja koja uopće nije onakva za kakvu se konstantno izdavala. Ta zemlja je, naravno, naša draga Hrvatska, država u kojoj su sve službene cifre netočne, svi iznosi nasumični i sve se oficijelne procjene temeljene na neistinitim, neprovjeravanim, nepročišćavanim ili namjerno friziranim brojkama. Zato čak i Hrvati često imaju posve krive predodžbe o Hrvatskoj.

 To šizofreno stanje skoro da i nije potrebno elaborirati jer primjeri svaki dan izdajnički pršte sa svih strana. I nije uopće slučajno da se kod nas toliko upotrebljava riječ »navodno« kad u skoro svaki podatak, koga iznose i pečatiraju nadležne instance, ovdje, već iz iskustva, mora debelo sumnjati.

Kod nas su, naime, sve brojke ili uvelike napuhane, ili stisnute, a malo toga je realno. Evo sad je, na primjer, zgotovljen jedan dio te »clean start« analize stanja državnih financija u momentu poslijeizbornog preuzimanja vlasti, i na svjetlo dana izašle su milijarde zatajenih dugovanja u zdravstvu, brodogradnji, u resoru prometa i infrastrukture… HDZ je, dakle, predao svojim nasljednicima saldo lažnih i lažiranih podataka i mirno išetao iz Banskih dvora. Podvala se otkriva nakon godinu dana, ali što s tim? A u zemlji u kojoj se ne može vjerovati dokumentima vlada i ministara, kako da se uopće vjeruje ikome? 

No, kod nas se ofrlje iznose podaci o broju siromaha, kao i broju milijunaša. Ne zna se čak ni to koliko novca koji se izdvaja za socijalnu pomoć ide u prave ruke, a koliko izmuzu mešetari, pa se Ministarstvo socijalne politike tek sada sprema napraviti ozbiljnu inventuru. 

Istini ni izdaleka ne odgovara ni službeni broj branitelja, kao ni broj birača. Važeći popis nema veze s vezom – u Ministarstvu uprave Arsena Bauka našli su u njemu čudesa da ti pamet stane. Sporno je barem 340.000 imena od 4,1 milijun navodnih birača, a to su, brat-bratu, dva kompletna grada Splita. 

Tu ogromnu ekipu koja u Hrvatskoj, pod totalno mutnim okolnostima, konzumira biračko pravo, čine osobe koje ili nemaju osobne iskaznice, ili su godinama prijavljene na nepostojećim adresama i kućnim brojevima, pa čak i takvi za koje uopće nije sigurno da su još živi, ili da su ikada bili živi. 

Državu u kojoj se 20 godina ne može sastaviti ni približno istinit popis birača, može se nazvati samo navodnom državom. To je država bez baza podataka, internetski nepovezana, s kriminalnim zakonima i vlastima koje ne služe nikome osim sebi. 

Zato se ovdje i mogu vječno pričati iste bajke o postotku sive ekonomije i o stvarnoj vrijednosti kune. U nekoj bi se drugoj zemlji moglo misliti da se svi koji primaju izdašne subvencije za poljoprivredu stvarno i bave poljoprivredom, što je, naravno, u Hrvatskoj jako daleko od istine. Kod nas se, pobogu, uvozi sve, od češnjaka do zelene salate. 

A lažnim treba smatrati čak i broj visokoobrazovanih građana jer se dio diploma stječe u takvim obrazovnim ustanovama koje bi trebalo smjesta zatvoriti.

I tako redom, lažni fakti i šuplje istine gdje god pogledaš. Navodna država Hrvatska.