– Zašto šaraš po tim novinama, trafikant? 

  – Ne šaram nego zaokružujem upečatljive misli s okruglog stola. 

  – Kakvog okruglog stola? 

  – Večernjakovog. Pod naslovom »Što je desnica danas u Hrvatskoj«. Održanog u Novinarskom domu prepunom publike koja je naveliko pljeskala onome što je tamo čula. 

  – Pročitaj mi čemu su pljeskali, pa ni ja neću žalit dlanova! 

  – Sudeći po novinskom izvještaju, najveći je aplauz pobrao Tomislav Sunić nakon ove retoričke bravure: »Tko je taj tko je demonizirao desnicu u javnim medijima i na fakultetima? Pogledajte danas Filozofski i Politološki fakultet, da se razumijemo, ne želim nikoga demonizirati, ali to su tamo sve djeca skojevaca i bivših NOB-ovaca!« 

  – Šta se taj Sunić kandidira za predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora? 

  – Zašto pitaš? 

  – Pa zato što bez takve retorike ne možeš vodit brigu o ljudskim pravima u zemlji Hrvatskoj. Stoga i aktualni predsjednik HHO-a u svakoj prigodi poseže za onom svojom poštapalicom o »potomcima komunista koji vladaju Hrvatskom«. Nije vrag da nikad nisi čuo kako Ivan Zvonimir Čičak govori da »medije u Hrvatskoj i dvadeset godina nakon pada komunizma vode djeca oficira JNA, Udbe i KOS-a i drugih komunističkih kadrova«? 

  – Ma naravno da sam čuo. I ne znam je li farsičnije kad zaštitnik ljudskih prava proziva nečije potomke ili kad umirovljeni general JNA Franjo Tuđman anatemizira djecu vojnih lica i klince iz nacionalno miješanih brakova. 

  – Nemoj tako! Otac Nacije je pokazao svu svoju veličinu upravo time što je stigmatizirao vlastito potomstvo, kako rođenu djecu, tako i unuke. A onda su se iz Tuđmanova sivomaslinastog šinjela ispilili i takvi turbo-limači poput Čička i Sunića koji, za razliku od njega, prozivaju tuđu djecu koju nije pojela nacional-kapitalistička revolucija. 

  – Mislim da si malo zakomplicirao priču. Nije njima problem u tome koga revolucija jede ili ne jede, nego u tome koga hrani. Evo slušaj Sunića: »Stvorena je mantra, rašireno vjerovanje da je buržoazija uvijek desnica i da desnica stoji iza krupnog kapitala. Ma nipošto. Tko su danas najbogatiji ljudi u Hrvatskoj? Pa to su sve bivši skojevci, bivša djeca udbaša.« 

  – Je li on to hoće reći da je Ivica Todorić skojevac? Član Saveza konzumističke omladine Jugoslavije? 

  – Ili hoće reći da se Todorića odrekao rođeni otac? 

  – Pa nisi mi rekao da je spominjao odricanje. 

  – Nije izrijekom, ali šta mu znači ono »bivša djeca udbaša«? 

  – Možda je lapsus. Možda je mislio na djecu bivših udbaša. 

  – A otkud mu uopće to da je Todorićev otac bio udbaš? 

  – Pa tko kaže da misli na Todorića? 

  – Ti kažeš. Ti si spomenuo Todorića. 

  – Zato što si ti rekao da je taj Sunić najbogatije ljude u Hrvatskoj proglasio skojevcima i djecom udbaša. A ako Todorić ne spada među najbogatije ljude u Hrvatskoj, onda ja ne znam ni za jednog bogataša. 

  – A šta ako se Todorić ne osjeća bogatašem? Valjda se sjećaš njegove izjave: »Doista se osjećam žrtvom, prije negoli kakvim bogatunom ili tajkunom, kao što me se naziva.« Ili one koja svjedoči o Todorićevoj socijalnoj svijesti: »Osobno posjedujem materijalne vrijednosti kao i svaki drugi građanin Hrvatske.« Ili one koja pak svjedoči o njegovoj socijalnoj osjetljivosti: »Ja svoje bogatstvo nisam nikad osjetio.« Ili one koja svjedoči o njegovom socijalnom statusu: »Da mi ne rade sin i kćer i da tata nema penziju, teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem.« 

  – Mislim, trafikant, da smo malo zabrazdili. Naziv tog skupa o kojemu mi pričaš je, ako se ne varam, bio »Što je desnica danas u Hrvatskoj«, a ne »Tko je bogataš danas u Hrvatskoj«. 

  – Ako su zabrazdili sudionici skupa, zašto ne bismo i mi, na čelu s tobom koji si priču o najbogatijim ljudima u Hrvatskoj sveo na Todorića?! Da se možda ne bojiš reakcije dječjeg pravobranitelja? 

  – Ako dječji pravobranitelj nije reagirao na ono što je na tom skupu rekao Sunić ili na ono što su o djeci udbaša i oficira JNA govorili Čičak i Tuđman, zašto bi se smatrao pozvanim reagirati na naše prepričavanje njihovih riječi? 

  – Da je reagirao na Sunićevo prokazivanje te navodno udbaške djece koja su danas profesori ili bogataši, onda bi se to doživjelo kao još jedan napad na sirote desničare o kojima u Hrvatskoj, opet prema Sunićevim riječima, vlada bolje da ti ne kažem kakvo uvjerenje. 

  – Kakvo? Da nitko od njih nije desničar kakav bi trebao biti? 

  – Evo slušaj: »Postoji, na žalost, uvjerenje da su stvarno ti desničari s rogovima na glavi, da imaju repove, krampusi, idioti, kreteni, s nekim kvrgavim glavama dolje negdje iz Zagore.« Čak su se i neki sudionici okruglog stola koji se deklariraju kao ljevičari složili s tim da je »desnica« u nas nepopularna riječ i da je stoga izbjegavaju spomenuti čak i HDZ-ovci. 

  – Onda tim ljevičarima Karamarko nije HDZ-ovac? 

  – Šta sad uvlačiš Karamarka? 

  – Pa zar se Karamarko nije jasno deklarirao kad je rekao: »Vi znate da smo mi konzervativna desničarska stranka, koja zauzima i centar, s tim da imamo stajališta koja zauzimaju sve pučke stranke. Ne moramo se čuditi ponekad zbog naših izričaja da smo desničari. A kakvi bi trebali biti?« 

  – Eto vidiš da ni njemu ni njegovim HDZ-ovcima nije jasno šta su. Vidiš da im je čudno kad u sebi prepoznaju desničare. 

  – Vidim da zato i nije čudno što sudionici okruglog stola nisu uspjeli dokučit ni šta je desnica ni tko je desnica danas u Hrvatskoj, ali su zato govorili kao da podrazumijevaju da ovom zemljom vlada ljevica. Premda u ovoj zemlji ljevica nije vladala ni u vrijeme takozvanog komunizma, jer su i ti tobože lijevi komunisti uredno žigosali »lijeva skretanja«, »lijeve frakcije«, »ljevičarenje«, »anarholiberalizam«…? 

  – A tko je onda vladao? Komunistička desnica? 

  – Onaj tko ovdje i inače vlada: ekstremni centar. Ili ako baš hoćeš: ekstremna stražnjica.