Završila je godina od koje smo imali velika očekivanja s obzirom na promjenu vlasti koja je obećavala, međutim, malo je tih obećanja ispunjeno, a ekonomski trendovi još su se i pogoršali. Nastavljaju padati industrijska proizvodnja i osobna potrošnja, porasle su cijene, nezaposlenost je sve veća, a BDP pada već petu godinu zaredom. Postavljeni su neki temelji za daljnje reforme, koje se međutim kreću puževim korakom, pa je pitanje hoćemo li i u 2013. osjetiti bitnije pomake.

Promjene zakona odnose se na naplatu poreza te prilagodbu s Europskom unijom, a taj fiskalni dio nije dovoljan za pokretanje gospodarskog rasta. Industrijom i proizvodnjom Vlada se premalo bavi, govori se o uklanjanju barijera za ulaganje, međutim, domaći resursi su zapušteni, tvrtke propadaju jedna za drugom, pa će se vjerojatno i u 2013. više radnih mjesta zatvoriti no otvoriti. Ulazak u Europsku uniju doprinijet će stanovitom porastu optimizma sredinom godine, iako euforije u tom smislu nema, jer je i taj klub pod pritiskom velike krize iz koje ne zna izaći. Politika selektivne štednje naime ne daje rezultata, a snage koje zagovaraju ravnomjerniji raspored poreznog tereta i očuvanja države blagostanja preslabe su, čemu svjedoči i pad francuskog poreza na bogate na tamošnjem ustavnom sudu. 

 Očekuje se da će se stanje u eurozoni u 2013. ipak popraviti, što bi onda pomoglo i Hrvatskoj, prvo zato što će biti lakše i jeftinije zadužiti se vani bez obzira na to što nam je rejting pao u »smeće«, a drugo, inozemna potražnja važna je za održanje i oporavak malobrojnih izvoznih sektora. Prije svega je tu turizam, koji nas uvijek izvlači, međutim, nije dovoljan. Premalo se govori o važnosti i implementaciji znanja u proizvodne procese, a to je osnova razvoja većine uspješnih ekonomija izraslih na tradiciji europske socijalne države, da dodanom vrijednošću ponude nešto što još nitko nije proizveo, a ne samo da snižavanjem troškova nude jeftiniji proizvod. Tradicija koju smo tu imali prekinuta je, a nova nije osmišljena, niti se njome itko ozbiljnije bavi. No, obrazovni proces bitan je višestruko, ne samo za prosperitet ekonomije u užem smislu, već i za razvoj duha pojedinca koji bi trebao biti otvoren, slobodan i kritički, te kao takav manje podložan demagoškim istupima političara kojima društvo u krizi sve više obiluje. 

 Na monetarno-fiskalnom planu uporno se razglaba o tome je li rješenje u fiskalnim rezovima ili deprecijaciji tečaja, što je također lažna dilema. U uvjetima visoke zaduženosti te visoke ovisnosti o inozemnim tržištima, odgovorna država koja neće trošiti više no što uprihoduje morala bi se podrazumijevati. Ako se pak pogleda struktura domaćih kredita, gdje su svi sektori većinom zaduženi uz klauzulu u eurima, jasno je da bi nekakva jednokratna devalvacija sada proizvela velike probleme i dodatno pogoršala stanje. Moglo bi doći do ljuljanja bankarskog sustava, te kompletne kontrakcije kredita, čime bi u postojećim uvjetima glavni pogođeni sektor opet bila država i njen proračun, o kojem pak ovisi gomila korisnika.

Odnekud se međutim mora početi, a jasno je da je Vlada ona koja bi se trebala trgnuti, pa bi se onda i monetarna politika možda mogla nadovezati, kako bi zajedno stvorili bolje uvjete za rast i radna mjesta. No, umjesto da se krene u kontrolirane reformske procese, moguće je da će se i dalje samo prolongirati ovakva status quo situacija, dok se stvari valjda ne budu počele rješavati same od sebe.