I sada su se svi upeli iz petnih žila otkriti tajnu kako je mladac kojeg su do jučer prezirali došao do povjerenja 300 tisuća ljudi! Bez milijuna uloženih u propagandu, bez gomile glasnogovornika i PR-vaca, stranačkih stožera, bjelosvjetskih savjetnika, plakata, tambura i vina… 

   I sada ti isti mozgaju kako u ovih desetak dana napraviti nešto što im sa svim tim arsenalom i armijama nije uspjelo cijele ove godine, razbijaju glavu kako promijeniti retoriku, zaoštriti taktiku ili će završiti u nižerazrednom Vratniku. A treba im »samo« njegovih 200 tisuća glasova, pa da se popnu do Olimpa, do petogodišnjeg boravka na Pantovčaku, do savjetničkih fotelja i skupih botelja kud god se njihov predsjednik maknuo i koga god taknuo. 

   Kako vabiti vilibore postala je opsesija i gotovo je smiješno gledati, slušati i čitati analize onih koji od šume pred očima ne vide stablo. Naprosto Ivan Vilibor Sinčić je uspio jer nije tražio tuđe već isključivo svoje birače. On je govorio ono što tišti njega osobno i našao istomišljenika i više nego što je mislio. Na blef ili ne, ispalio pet tajkunskih imena i pogodio u sridu srušivši zavjet šutnje jednim metkom. U svim dijelovima Hrvatske, ruralne i urbane, crvene i plave, mlade i stare. 

  Stoga je potpuno besmisleno da uvijena ljevica i umivena desnica, oni koji neprestano jedni druge plaše povratkom zločinačke organizacije odnosno baukom komunizma, traže čarobnu formulu za napitak kojim bi omađijali i ekspresno posvojili Sinčića i njegove sinčiće i kćeri. Kao da bi se oni uopće rodili da su tate bile mate i svoj posao radili onako kako treba i govorili ono što je trebalo dok je beskrupulozno opljačkana Hrvatska tonula u dužničko ropstvo. 

   Laštenje zrcala vlastite popularnosti svekolikog nezamjeranja, pet godina hranjeno varljivom titulom najpopularnijeg političara, u paramparčad se razbilo Ivi Josipoviću u lice. Kao da ništa nije naučio na Račanovom »odlučnom možda«. Štoviše, reterirao je ispod granica i standarda koje je postavio Stjepan Mesić. Kolinda Grabar-Kitarović odgrizla je dobar dio kolača upravo otklonom od rigidnih stavova svog pretpostavljenog, Tomislava Karamarka. Neuspješna Kukuriku vlast i hadezeovska stranačka disciplina išli su joj na ruku. Ali, je li ovime dostigla svoj maksimum? Ili će sada kokolavati onima koje je Hrvatska zauvijek odbacila već u prvom krugu kao svoj minorni i zadnji izbor? 

  Tko to kaže da će Josipoviću, koji na koncu starta kao pobjednik, otklon ulijevo i zaoštravanje retorike prema HDZ-u i Karamarku donijeti ijedan glas više? Tko to garantira Kolindi da približavanjem krajnje desnim Kujundžićevim biračima neće ostati bez onih koje je pridobila na centru? Uostalom, razlika je toliko mala, a za pobjedu je dovoljan i jedan glas plusa, da bi i Josipoviću i Grabar-Kitarović bilo najbolje da odbace sve savjete svojih stručnjaka i dobročinitelja, te nastave po starom, kao i do sada. Dakle, status quo. 

   Jer, Sinčića više nema pa ni mrtvo more njihovih mrtvih fraza, kojih smo se do sada naslušali, više nema tko kapitalizirati. Uostalom, ako nisu znali, za živi zid najbolji je lijek suhi list, ali za to im trebaju nogometni a ne politički savjetnici. Osobno volio bih da u nastavku kampanje do 11. siječnja 2015. godine oboje pokažu znatno više osobnosti. Narodski rečeno, da vidimo i osjetimo kakvi su ljudi. 

   A onda neka pobijedi bolji.