Koji je najvažniji nauk ove nesretne priče o Ljubljanskoj banci? Bez obzira na sve one beskrajne pravne akrobacije, političke i financijske malverzacije kojima je Ljubljana pokušavala izbjeći obveze prema štedišama te banke u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini), zapravo usprkos njima, na kraju se pokazalo da se pljačka ne isplati. I da stari dugovi, prije ili kasnije, stižu na naplatu.

   Nakon dugogodišnje agonije štediša Ljubljanske banke pred sudovima Slovenije i svih zemalja u kojima je slovenska državna banka imala imovinu, na kraju je tek Europski sud za ljudska prava dao svoj neopozivi pravorijek: Slovenija je odgovorna za povrat devizne štednje hrvatskim štedišama, i to na potpuno isti način kao što su devedesetih godina isplaćeni državljani Slovenije. Jer, podsjetimo, radilo se o odluci slovenskih vlasti kojom su na najbrutalniji način diskriminirani štediše Ljubljanske banke samo zato što su bili državljani Hrvatske.

Ljubljanska banka najprije je početkom devedesetih štedišama svoje zagrebačke filijale nezakonito uskratila njihove štedne uloge, a onda je 1994. – i to na tajnoj noćnoj sjednici slovenskog parlamenta – osnovana Nova ljubljanska banka, na koju je prenesena sva imovina banke, dok su »staroj« Ljubljanskoj banci, koja nije imala nikakvog vlasništva, prepuštena potraživanja štediša, koji se nisu imali odakle naplatiti. Cilj te u svijetu politike i bankarstva dosad nezabilježene operacije bio je nedvosmislen: spriječiti isplatu hrvatskih štediša Ljubljanske banke.

   Tu, međutim, nije bio kraj nepravdama. Hrvatska je vlada devedesetih godina omogućila štedišama Ljubljanske banke isplatu njihovih štednih uloga, koje su pritom morali prenijeti na hrvatske banke, dok je država njihove depozite pretvorila u javni dug. Takvu povlasticu, međutim, ipak nisu imali svi. Kako je jedan od uvjeta za prijenos devizne štednje bio i domovnica, jasno je da u to vrijeme, kada je trećina Hrvatske bila pod okupacijom, mnogi štediše Ljubljanske banke, pogotovo oni s okupiranih područja, nisu mogli do svojih štednih uloga.

Tako dolazimo do porazne činjenice da oko 130 tisuća hrvatskih štediša Ljubljanske banke, među kojima su i oni koji jednostavno nisu željeli prenijeti svoje uloge u hrvatske banke – među kojima je vjerojatno bilo i onih koji su i dalje više vjerovali propaloj slovenskoj banci nego hrvatskoj državi – još uvijek nisu dobili svoj novac.

   Hrvatska je strana potom napravila još jednu kardinalnu pogrešku, kada je 2001. stavila potpis na bečki ugovor o sukcesiji, kojim je pitanje stare devizne štednje pristala rješavati u okviru sukcesije, iako je to bilo protivno svim međunarodnim normama i konvencijama koje jamče pravo vlasništva, a koje obvezuju i Hrvatsku i Sloveniju. Iako je nedvojbeno riječ o civilno-pravnom pitanju i klasičnom dužničko-vjerovničkom odnosu između banke i klijenta, koji nije moguće poništiti nikakvim naknadnim ugovorima – što, uostalom, potvrđuje i presuda Europskog suda u Strasbourgu – sukcesijski ugovor pružio je slovenskoj strani gotovo savršeno opravdanje za tvrdoglavo odbijanje izvršenja obveza prema štedišama Ljubljanske banke i kasnije ucjene Hrvatske, koje su kulminirale uoči ulaska Hrvatske u EU.

   No onda je, usred ljeta, stigla presuda Europskog suda. Tom je presudom označen definitivan kraj svim slovenskim iluzijama da će obveze prema štedišama Ljubljanske banke još desetljećima ostati u sukcesijskoj crnoj rupi, u svojevrsnom pravnom vakuumu. Presuda suda u Strasbourgu, baš kao i presuda istog suda o izbrisanima, predstavljala je svojevrsni šok za slovensku političku elitu, kojoj se u trenu urušila konstrukcija sazdana od laži i pohlepe, marljivo građena dulje od dva desetljeća.

   Problem koji je početkom devedesetih mogao biti riješen relativno bezbolno u međuvremenu je postao ogroman teret za slovenski proračun, a od cijele operacije Slovenija na kraju nije imala ama baš nikakve koristi, nego samo štetu. Ukupna materijalna i nematerijalna šteta što ju je Slovenija dugoročno pretrpjela zbog odbijanja obveza prema štedišama, naime, neusporedivo je viša od cijene duga Ljubljanske banke štedišama.

   Isto, naravno, vrijedi i za dužnike Ljubljanske banke u Hrvatskoj, odnosno hrvatske tvrtke koje su kaos početkom devedesetih i iznenadni prekid poslovanja nekoć najuglednije banke na ovim prostorima u Hrvatskoj iskoristili za prekid otplate svojih kredita Ljubljanskoj banci, iako doista ne mislimo da je pošteno u posve istu ravan stavljati plasmane banke i njezina potraživanja, koja predstavljaju njezin poslovni rizik, od obveza banke prema štedišama, koji su sa svojim štednim ulozima banci povjeravali svu svoju životnu muku i vlastitu budućnost, koja im je samo jednom odlukom moćnika oduzeta i uništena.

   Ako je odlukom suda u Strasbourgu devizna štednja postala isključivo pitanje odnosa banke i klijenta, i u slučaju potraživanja Ljubljanske banke od hrvatskih kompanija ne može vrijediti ništa drugo. Dugovi hrvatskih kompanija Ljubljanskoj banci, osim rijetkih izuzetaka, na početku su se mjerili tisućama, desecima ili možda stotinama tisuća kuna, no danas su, zahvaljujući kamatama, ustostručeni i prema računici same banke mjere se milijunima, stotinama milijuna i milijardama kuna. I to sve zbog ljudske gluposti i naivnog vjerovanja da je u tranzicijskom periodu urušavanja jednog i rađanja novog sustava moguće nešto ušićariti. Dugovi, kao što smo vidjeli na početku, uvijek stižu na naplatu. I to s kamatama.