Na portalu MojPosao pitali su svoje čitatelje je li se Vlada trebala staviti na čelo inicijative opraštanja dijela dugova onom najugroženijem sloju stanovništva koji dugove nije u stanju platiti. Motiv ankete je akcija koja kreće početkom sljedeće godine, a u kojoj će svi oni koji primaju socijalnu pomoć, nezaposleni su duže od godinu dana ili su umirovljenici s penzijama do 2500 kuna za samce, odnosno nižima od 1500 kuna po članu domaćinstva, moći zatražiti da ih država, državne tvrtke, teleoperateri i banke oslobode nepodmirenih računa do iznosa od 25 tisuća kuna.

   Ispalo je da oko 39 posto uglavnom nije za to, a 56 posto uglavnom jest.

   Protivnici se neće složiti da imaju kameno srce, ali misle da nije ni pravedno, ni pametno opraštati dugove na taj način. Prije svega, kažu, bit će to pogrešna poruka mnogim građanima kojima je također teško i koji također jedva spajaju kraj s krajem, ali koji svoje obaveze ipak redovito plaćaju. Svi ti koji prvo plate što su dužni, a onda rastežu crkavicu koja im je ostala za život, nakon ovoga se stvarno moraju osjećati kao budale i utoliko su kritičari ove kampanje u pravu.

   Sasvim stoji i primjedba da telefoniranje ne spada u nasušne životne potrebe – nije to ni hrana, ni račun za struju – pa s kakvim bi se to opravdanjem onda tražilo da se i ti dugovi brišu?

   A ima jako smisla i argument kako nije red da u kombinaciji za oprost dugova budu samo nezaposleni kad imamo toliko obitelji gdje netko, doduše, radi, ali svi žive od te jedne plaćice koja ne prelazi dvije i pol ili tri tisuće kuna pa djeca nikad ne vide ni bananu, ni meso.

   Ali, s druge strane, kako naći pravu mjeru, kako odvagati neke savršene kriterije i kako, uostalom, izbjeći da dio dotiranih dužnika krene loviti u mutnom, čega će također sigurno biti.

   U ovoj razornoj krizi i druge su zemlje pokrenule slične programe opraštanja dugova, a i sa istim prigovorima, budući da je u te bijesne virove novog siromaštva upalo jako mnogo građana koji su uvijek mogli živjeti od svoga rada, pa čak i pripadnika srednjeg sloja koji se nikad ne bi bojali za egzistenciju da nije nastupila ova opća ekonomska propast.

   Nekidan smo od humanitaraca čuli tu groznu stvar da oni koji im se obraćaju za pomoć danas najviše traže hranu. Ne odjeću, ne ogrjev, ne higijenske potrepštine, nego nešto za jelo. Tisuće ljudi su doslovno gladni. To je zadnji stadij tog užasa uokvirenog nezaposlenošću i općom recesijom.

   U mojoj ulici je organizacija koja svaki dan daje ručak štićenicima koji bi inače bili još gladniji nego što jesu. Tko želi hranu, mora imati tu iskaznicu kojom se dokazuje »status« sirotinje.

   Nekad bi tu, negdje iza podneva, stalo u red pedesetak starijih, pogurenih figura na čijoj se vanjštini odmah vidjelo da dolaze ravno s društvenog dna, otamo gdje je neimaština generacijama cementirana nikakvim obrazovanjem i nesretnim socijalnim porijeklom, onako nepobjediva, beznadna i strašna.

   Pohabana odjeća, izvrnute cipele, zapuštene brade, jad i čemer koji se potpuno navikao sam na sebe i da iz te kože izlaza nema. Sada ih je deset puta više, dosta mladih, mnogo još uvijek urednih, pristojno odjevenih, friško propalih ljudi koji šutke čekaju taj poklonjeni obrok i gledaju u pod očima bijede.

   Pa neka im se barem nešto dugova oprosti da se bar mogu ponadati kako će sve ovo jednom ipak proći.