Komunizam je u Jugoslaviji definitivno propao onog trenutka kada su na sjednice Centralnog komiteta SKJ pripuštene kamere. Dotad nije bilo prijenosa sjednica tog najvišeg tijela jedine stranke bivše države i ako su one nekoga i zanimale, on se mogao informirati jedino iz strogo kontroliranih režimskih medija.

Bio netko komunist ili protivnik poretka, kod svakog je postojao ipak nekakav respekt prema onima koji vladaju zemljom.

Kod naroda koji su generacijama živjeli u raznim vrstama diktatura ili krajnje suspektnim poludemokracijama uvriježeno je mišljenje bilo da vladajući ipak znaju što rade. Ali kada su kamere ušle u CK, ljudi su bili zaprepašteni.

Pred njima su se iznenada pojavili, uz iznimke, banalni i pogubljeni ljudi čija je razina opće kulture često bila ispod i inače tužnog prosjeka tadašnje države. A kada su novine još objavile fotografiju na kojoj jedan partijski uglednik kopa nos, svaki je respekt nestao. A onda je došao i završni udarac. Ljudi su mogli vidjeti da se članovi partije često svađaju i međusobno vrijeđaju. I tu je bio kraj.

   A onda je došla demokracija. Činjenica da se prvi hrvatski parlament izabran na općim izborima sastao tek prije 24 godine najbolje govori o tome da je kultura parlamentarizma u Hrvata u najboljem slučaju krhka biljka.

A u najgorem, i vjerojatno puno realnijem, potpuno nepostojeća. Odjednom su ljudi imali priliku preko televizije taj čudan i egzotičan zapadni izum – parlamentarizam. I odmah im se učinio sumnjivim. Jer u Saboru nisu vidjeli ljude koji kroz akademsku raspravu i znanstven diskurs promišljaju njihov boljitak.

Već zastupnike koji se vrijeđaju, često pričaju gluposti i što je najgore – međusobno se svađaju. Umjesto da rade na opće dobro. Hrvatski je elektorat potpuno nespreman dočekao demokraciju i takav je ostao sljedećih četvrt stoljeća. Većina ljudi naprosto ne razumije čemu parlament uopće služi. Pa ga, ponajviše stoga, lagano prezire.

   Od građana su često gori mediji. Koliko se puta na televizijama ili u novinama moglo čuti i pročitati da su se zastupnici opet posvađali umjesto akademski raspravljali. Usto, ako nemaš ništa drugo pukneš u novine i na ekran sliku poluprazne sabornice. Opasno je to igranje na najgore predrasude u zemlji u kojoj dobar dio građana ionako gaji prezir prema parlamentarnoj demokraciji.

   Za tužan rejting Sabora, naravno, itekao su krivi i oni koji u njemu sjede. Za hrvatske prilike imaju prevelike plaće i brojne popratne privilegije, najčešće samo amenuju zakone koje im Vlada šalje s druge strane Markova trga i rade samo tri dana u tjednu. I to naravno samo u one tjedne kada traje sjednica.

   Stoga, ni najnovija inicijativa predsjednika Sabora Josipa Leke o izradi Etičkog kodeksa ponašanja zastupnika, što samo po sebi i nije loša ideja, neće puno promijeniti. Ljudi će i dalje uglavnom prezirati Sabor, mediji će iz njega kao i dosad i dalje površno i često pogrešno izvještavati, a zastupnici će i dalje nastaviti fušati, štancati zakone i šutke podnositi prezir javnosti.

Jedino što tu zaista čini se možda može pomoći jest protok vremena. Da građani i mediji shvate da je normalno svađati se pa i vrijeđati u sabornici koja ne mora nužno biti puna. A zastupnici da recimo nije normalno primati naknadu za odvojeni život i plaću koja ne korespondira sa stanjem u zamlji.

I da se konačno prihvati i shvati ona Churchillova već pomalo ofucana, ali ipak točna definicija da je parlamentarna demokracija loš sustav, ali da bolji, iako je bilo puno pokušaja, još uvijek nije smišljen.