Kako mu je uzor mađarski premijer Viktor Orban, Karamarko namjerava poput njega krenuti u temeljitu preobrazbu zemlje osvajanjem na izborima dvotrećinske parlamentarne većine. Osim što mu je ambicija ugraditi u Ustav državni svjetonazor obavezan za sve građane, jer »nitko neće šutati Tuđmana«, Karamarko je već govorio i da će povećati broj zastupnika dijaspore, a vjerojatno bi posegnuo za još nekim modifikacijama koje bi Hrvatsku stavile uz bok Mađarskoj, tom ruglu Europske unije čijeg premijera u svijetu već nazivaju i neofašističkim diktatorom. Za sve je to, s obzirom da Karamarko ne misli prikupljati referendumske potpise, uvjet podrška dvije trećine zastupnika u Saboru, koju je, srećom, vrlo teško dobiti. Toliko da Josipovićev ustavni projekt, premda niti izbliza zločudan kao Karamarkov, u parlamentu nema apsolutno nikakve šanse.

   Nikad u Saboru najmanje 101 zastupnik neće glasovati za ukidanje županija, što predsjednik predlaže. Nezamisliva je i dvotrećinska potpora Josipovićevom redizajnu izbornih pravila. Preostaje mu, dakle, jedino narod. Minimalno četristotinjak tisuća potpisa i referendum, sa čime on već otvoreno kalkulira. I sada imamo zanimljivu situaciju, Josipovića u ustavne promjene guraju i oni koji su nekad tvrdili da je za takvo što nužan politički konsenzus. Danas kad praktično postoji politički konsenzus protiv njegove ustavne reforme, logičnim se smatra da predsjednik Republike u državi parlamentarne demokracije napiše novi Ustav i uz pomoć naroda nametne ga političkim strankama. Nije to valjan posao. Za nadati se je zato da će Josipović, ako i drugi put pobijedi na predsjedničkim izborima, ipak dignuti ruke od Ustava. Uostalom, izblamirao bi se u slučaju da ne prikupi dovoljno potpisa. A što se Karamarka tiče, dužnost je svih liberalnih političkih opcija da ga, jasno u okvirima zakona, spriječe da uopće dođe u poziciju da se bavi Ustavom.