Građani su opravdano nezadovoljni time što se hrvatske vlasti mire s krizom, propadanjem gospodarstva i smanjivanjem broja zaposlenih u zemlji. Od ulaska u EU očekivali su gospodarski napredak, a umjesto toga dobili su nemilosrdnu politiku štednje pod nadzorom Europske komisije, koja i u sljedećoj godini od Vlade traži smanjivanje prekomjernog trošenja.

   Očito, politika hrvatskih vlada i središnje banke bila je prije krize pogrešna. Malo je tko, međutim, očekivao da će i politika EU za izlazak iz krize biti manjkava i pogrešna, te da će dodatno otežati hrvatske nevolje. Ni Unija se, naime, nije oporavila od šestogodišnje recesije, niti vratila na razinu BDP-a iz 2008. godine, za razliku od SAD-a. Stanje u Europi, naprotiv, ekonomiste sve više podsjeća na Veliku depresiju nakon 1929. godine.

   I većina ostalih vlada u članicama EU miri se s laganim propadanjem. Europska komisija i Europska središnja banka (ESB) postale su svjesne da politikom štednje neće izvući Uniju iz krize. Štednja puca po šavovima.

Francuska i Italija više ne provode zacrtano smanjivanje proračunskog deficita, ali Komisija se ustručava kazniti Pariz i Rim, bojeći se otvaranja sukoba u EU. Istodobno, Komisija zajedno s ESB-om nije spremna na veliki zaokret – tako da umjesto politike štednje, koja je u interesu vjerovnika, kao prioritet postavi poticanje gospodarstva i zapoljšavanja, što bi koristilo većini.

   Očito je da su članice EU sve više politički podijeljene. Ne mogu se složiti oko načina izlaska iz krize. Stoga zajedničke europske institucije postupno ulaze u blokadu, pa odgađaju odluke o budućnosti eurozone i cijelog EU-a.

   Međutim, s tim »statusom quo« ne mire se ljudi. U članicama EU-a šire se tihe pobune, koje bi iduće godine mogle promijeniti političku sliku eurozone i Unije te natjerati njihove institucije na iskorak. U Grčkoj, Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, koje 2015. planiraju parlamentarne izbore, vodstvo u oporbi preuzele su radikalne stranke. Slično je u Italiji i Francuskoj.

   Šefica Nacionalne fronte Marine Le Pen dobila bi predsjedničke izbore u Francuskoj, kad bi se sutra održavali. Već gotovo svaki drugi Talijan podupire Pokret pet zvjezdica ili Sjevernu ligu. U Španjolskoj je socijaliste i narodnjake pretrčao pokret Podemos, s najmanje 28 posto potpore.

U Grčkoj dolazak na vlast planira Syriza, koja traži prekid politike štednje i povratak nacionalnoj valuti, poput većine pobunjeničkih stranaka u članicama eurozone. Britanski UKIP, pak, traži udaljavanje te države od EU-a.

   Među novim strankama i pokretima ima lijevih i desnih, radikalnijih i umjerenijih. Ali jedno im je zajedničko. Većina njih traži jačanje država kako bi svoje narode štitile od slobodnog tržišta. Rast novih stranaka, kao gljiva poslije kiše, pokazuje da su građani nezadovoljni time što države danas jačaju slobodu i sigurnost kapitala, a sustavno potkopavaju sigurnost i zaštitu ljudi.

   U Hrvatskoj nema ozbiljnih znakova pobune. Čini se kao da hrvatski građani nemaju namjeru vlastima i političkim strankama poslati poruku da moraju temeljito mijenjati politiku koja ne daje rezultate. No, možda se i varamo.