Doista nije jasno kakve izravne veze imaju ustavne promjene koje gura predsjednik Josipović s eventualnim ekonomskim oporavkom koji nudi kao njihovu posljedicu.

Istina, sadašnji je sustav lokalne samouprave promašen. Županije su utočište za stotine stranačkih aparatčika koji županijske jasle shvaćaju kao prirodni plijen. Ali tko jamči da stranačke ergele ne bi u slučaju njihovog ukidanja samo prešle u te famozne regije na kojima predsjednik tako jako inzistira.

   Što se tiče decentralizacije stvari su isto tako mutne. U EU postoje i totalno decentralizirana Belgija i relativno centralizirana Francuska. I obje su gospodarski uspješne i bogate države, uvijek na vrhu ljestvice najpoželjnijih destinacija za život.

Istina, Francuska ima gospodarskih problema i česta je meta sprdnje anglosaksonskih medija, ali je ona i takva za tranzicijsku i kaotičnu Hrvatsku čisti svemir. Postoje gospodarski uspješne države koje su demokratske, ali postoje i one koje su diktature kao što je to recimo Kina.

I kakve sada to ima izravne veze s rastom BDP-a kakve ovlasti u njima ima predsjednik, a kakve premijer. Ili u krajnjoj liniji predsjednik stalne komisije politbiroa komunističke partije. Kina je u više manje istom političkom sustavu imala u jednom trenutku na desetke milijuna umrlih od gladi, a u drugom u ljudskoj povijesti nezapamćeno brzi gospodarski rast koji je od nje napravio najveće gospodarstvo na svijetu.

   Naravno, bolje je imati demokraciju u kojoj se stvari događaju transparentno, u kojoj su sudovi koliko toliko nepristrani, a mediji koliko toliko slobodni. I sigurno je da što je država uređenija da je puno veća vjerojatnost da će biti i bogatija nego nekakva diktatura.

Ali stvar je u tome da će Hrvatska biti potpuno ista zemlja kakva je sada, čak ako i Josipović uspije progurati svoje nepotrebne ustavne promjene. Kako će se na domaće gospodarstvo odraziti činjenica da nemamo više 21 županiju nego »pet do sedam regija«. Baš nikako, ni pozitivno ni negativno.

A kakve veze ima recimo izborni sustav s gospodarstvom, to valjda nije jasno ni najprivrženijim Josipovićevim štovateljima. Baš kao i eventualni predsjednički veto na zakone koje bi Sabor donosio.

Problemi Hrvatske neće nestati razrješenjem lažne dileme oko toga treba li nam pet regija ili 21 županija, niti u tome treba li nam ili ne preferencijalno glasanje. Bilo bi to samo fino podešavanje sustava koji funkcionira.

   A kao što svi znamo on ne da ne funkcionira nego jedva da i postoji. I to ponajviše zbog čudnog gospodarskog modela u kojem se praktički ne isplati ništa proizvoditi i izvoziti, a isplati trgovati i uvoziti. Modela koji dopušta da propadaju i tvrtke koje imaju budućnost dok država, točnije Vlada ili njen najveći dio, to nezainteresirano promatra.

   Korupcija jest veliki hrvatski problem. Ali ima jedan još veći, gore spomenuti gospodarski model. Na primjer, Italija je od 1945. do 1990. bila jedna od najkorumpiranijih država u Europi, ali je istovremeno prolazila kroz razdoblje nezapamćenog gospodarskog rasta i porasta standarda najširih slojeva.

Razlog je u tome što je njen tadašnji gospodarski model bio u potpunom suglasju s vremenom, pa onda čak ni sveprisutna korupcija nije mogla spriječiti ekonomiju u napredovanju. A Hrvatska ima i korupciju i katastrofalan gospodarski model.

Želi li Josipović zaista promijeniti stvari nabolje onda bi trebao progovoriti o ovom problemu. I to na puno izravniji način od onog kada u programu tek općenito govori o potrebi povratka industriji, po mogućnosti zelenoj.